1. Crkva je trajno smatrala Marijino djevičanstvo vjerskom istinom, prihvaćajući i produbljujući svjedočanstvo Lukina, Matejeva i, vjerojatno, Ivanova Evanđelja.
U događaju Navještenja, evanđelist Luka naziva Mariju “djevicom”, izvješćujući bilo o njezinoj namjeri da ustraje u djevičanstvu ili o naumu Božjem koji usklađuje takvu odluku s njezinim čudesnim majčinstvom. Tvrdnja o djevičanskom začeću, po djelovanju Duha Svetoga, isključuje svaku pretpostavku naravne partenogeneze i odbacuje pokušaje tumačenja Lukina izvješća kao razvoja stanovite židovske misli ili kao izvod iz poganske mitološke legende.
Ustrojstvo Lukina teksta (usp. Lk 1,26-38; 2,19.51) opire se svakom ograničavajućem tumačenju. Njegova cjelina ne dopušta valjano zastupati krnjenje izraza ili izričaja koji potvrđuju djevičansko začeće izvršeno od Duha Svetoga.

2. Evanđelist Matej, izvješćujući o anđelovu navještenju Josipu, potvrđuje kao i Luka, začeće izvršeno “od Duha Svetoga” (Mt 1,20), s isključivanjem bračnih odnosa.
Isusovo djevičansko rođenje, osim toga, priopćeno je Josipu u drugom trenutku: nije riječ o tome da je on pozvan unaprijed dati pristanak začeću Marijina sina, ploda nadnaravnog zahvata Duha Svetoga i suradnje same majke. On je samo pozvan slobodno prihvatiti svoju ulogu Djevičina zaručnika i očinstva obzirom na dijete.
Matej prikazuje Isusovo djevičansko podrijetlo kao ispunjenje Izaijina proroštva: “Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!” (Mt 1,23; usp. Iz 7,14). Tako Matej dovodi do zaključka da je djevičansko začeće bilo predmetom razmišljanja u prvoj kršćanskoj zajednici, koja je shvatila njegovo podudaranje s božanskim naumom spasenja i povezanost s Isusovom osobom, koji je “Bogom s nama”.

3. Za razliku od Luke i Mateja, evanđelist Marko ne govori o Isusovu začeću i rođenju; ipak, vrijedno je zapaziti da Marko nikada ne spominje Josipa, Marijina zaručnika. Tu Nazarećani Isusa nazivaju “Sinom Marijinim”, a samo to Evanđelje ga na više mjesta naziva više puta naziva “Sinom Božjim” (3,11; 5,7; usp. 1,1.11; 9,7; 14,61-62; 15,39). Ti podaci u skladu s vjerom u otajstvo njegova djevičanskog rođenja. Ta istina, prema nedavnom egzegetskom otkriću, bila bi isključivo sadržana i u 13. retku Proslova Ivanova Evanđelja koji neki drevni uglednici (naprimjer Irenej i Tertulijan) daju ne u uobičajenoj množini, nego u jednini: “On koji je rođen ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje”. Taj bi prijevod u jedninu načinio od Ivanova Proslova jednu od najvećih potvrda Isusova djevičanskog rođenja, umetnuta u sadržaj otajstva Utjelovljenja.
Čudesna Pavlova tvrdnja: “A kada do?e punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen…da primimo posinstvo” (Gal 4,4-5), otvara put pitanju o osobnosti takvoga sina i stoga o njegovu djevičanskom rođenju.
To jednako svjedočanstvo evanđelista potvrđuje kako je vjera u Isusovo djevičansko začeće čvrsto ukorijenjena u različitim sredinama prvobitne Crkve. I to iz temelja opovrgava neka novija tumačenja, koja djevičansko začeće shvaćaju ne u fizičkom ili biološkom smislu, nego samo u slikovitom ili prenesenom: ono bi označilo Isusa kao Božji dar čovječanstvu. Isto treba reci i za mišljenje koje promiču neki, prema kojima bi izvještaj o djevičanskom začeću bio ipak teologumen, tojest, način izražavanja teološkog nauka, onog o Isusovu božanskom posinjenju, ili bi bilo njegovo mitološko prikazivanje.
Kao što smo vidjeli, evanđelja sadržavaju isključivu tvrdnju o djevičanskom začeću u biološkom smislu izvršenog po Duhu Svetom, i tu je istinu Crkva usvojila od prvih izričaja vjere (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 496).

4. Vjera izražena u Evanđeljima potvrđivana je, bez prekida, u daljnjoj predaji. Vjerski obrasci prvih kršćanskih pisaca traže potvrdu djevičanskog rođenja: Aristid, Justinijan, Irenej, Tertulijan slažu se sa svetim Ignacijem Antiohijskim, koji Isusa proglašava “doista rođenim od Djevice” (Smirn. 1,2). Ti pisci nastoje govoriti o stvarnom i povijesnom Isusovu djevičanskom rođenju, i daleko od toga da potvrđuju samo moralno djevičanstvo ili neodređeni milosni dar, koji se očitovao u djetetovu rođenju.
Svečane vjerske definicije ekumenskih koncila i crkvenog Učiteljstva, glede tih prvih kratkih obrazaca vjere, savršeno se slažu s tom istinom. Kalcedonski koncil (g. 451), u svojoj ispovijesti vjere, točno sastavljenoj i po sadržaju nepogrešivo definiranoj, tvrdi da je Krist bio “rođen (…) kao čovjek, u posljednjim danima, za nas i za naše spasenje, od Marije Djevice, Majke Božje (DS,301). Na isti način III. carigradski koncil (g.681) proglašava da je Isus Krist bio “rođen (…) kao čovjek, od Duha Svetoga i Marije Djevice, one koja je zaista i u svoj istini Bogorodica” (DS, 555). Ostali ekumenski koncili (carigradski II, lateranski IV i lionski II) nazivaju Mariju “vazda djevicom”, ističući njezino trajno djevičanstvo (DS, 423,801,852). Te je tvrdnje preuzeo i II. vatikanski koncil, zabilježivši činjenicu da je Marija “vjerujući i slušajući… rodila na zemlji samoga Sina Očeva i to ne poznajući muža, osjenjena od Duha Svetoga” (LG 3).
Koncilskim definicijama dodane su i definicije crkvenoga Učiteljstva koje se odnose na bezgrešno začeće “Blažene Djevice Marije” (DS, 2803) i Uznesenje “Bezgrešne Bogorodice vazda Djevice” (DS, 3903).

5. Makar definicije Učiteljstva, osim Lateranskog koncila g. 649. po zahtjevu pape Martina I, ne određuju točno smisao naziva “djevica”, jasno je da se taj izraz upotrebljava u uobičajenom smislu: dragovoljna uzdržljivost od spolnih čina i očuvanje tjelesne cjelovitosti. U svakom slučaju tjelesna cjelovitost je temeljna vjerska istina o Isusovu djevičanskom začeću (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 496).
Nazivanje Marije “svetom, vazda djevicom, bezgrešnom” skreće pozornost na vezu između svetosti i djevičanstva. Marija je htjela djevičanski život, jer je bila prožeta željom potpuno dati svoje srce Bogu.
Izraz koji se upotrebljava u definiciji Uznesenja, “Bezgrešna Bogorodica vazda Djevica” upućuje i na povezanost između Marijina djevičanstva i materinstva: dvije povlastice čudesno sjedinjene u rođenju Isusa, pravoga Boga i pravoga čovjeka, tako da je Marijino djevičanstvo duboko povezano s njezinim božanskim majčinstvom i savršenom svetošću.