Sveti Otac u subotu, 6. srpnja navečer, predsjedao je u gregorijanskoj kapeli u bazilici sv. Petra u Rimu posebnom marijanskom bogoslužju Molebnu u čast Djevice Marije, u bizantsko-slavenskom obredu kojim se služe grkokatolički Ukrajinci. U procesiji s Papom pred Bogorodičinu sliku koja se ovdje časti došli su brojni grkokatolički biskupi iz cijeloga svijeta na čelu s velikim nadbiskupom kardinalom Miroslavom Ivanom Lubačevskim, među njima i križevački biskup Slavomir Miklovš. U sklopu te pobožnosti Papa je održao slijedeću propovijed:

Slava Isusu Kristu!
1. “Blažena ti što povjerova” (Lk 1,45).
Tim riječima što ih Elizabeta reče Mariji koja ju je došla pohoditi, obraćam se danas Kijevskoj Rus#!: Blažena ti , zemljo svete Olge i svetoga Vladimira, koja si Kristu povjerovala, primivši prije tisuću godina krštenje na obalama Dnjepra. Godine 1988. svečano smo ovdje u Rimu slavili tisućljeće toga krštenja; bila je to prigoda za veliki “Tebe Boga hvalimo” za vaš narod, kao što je to bilo za poljski narod g. 1966. na tisućitu obljetnicu njegova krštenja. Blažena ona što povjerova i primi krst u Duhu Svetomu koji u Kristu preporađa na novi život (usp. Tit 3,5). Blažena ti, Kijevska Rus#!, majko tolikih kršćanskih naraštaja. Danas se želimo vratiti tom događaju, jer u njemu je ukorijenjena i četvrta stoljetnica brestovskog jedinstva koju upravo slavimo. Dok se sjećamo onoga krštenja, misao ne može zaobići dvojicu svete solunske braće Ćirila i Metoda, slavenskih apostola, koji su slavenskim jezikom navijestili Evanđelje. Enciklikom “Slavorum apostoli” g. 1985. htjedoh dati priznanje i vječni spomen njihovu velikom poslanju.

2. “Idite po svemu svijetu” (Mk 16,15). Idući u cijeli svijet, “učite sve narode” (Mt 28,19). Polazeći od tih riječi, slavimo tisućljeće krštenja u zemlji Rus#!: to krštenje predstavlja ne samo početak Crkve u vašim zemljama, nego također početak povijesti vašega naroda. Tako se, uostalom, dogodilo i drugdje, kao u navedenom slupaju krštenja Poljske, ili u slučaju krštenja Slovenije prije tisuću dvjesto i pedeset godina.
Riječi izrečene od Krista Uskrsloga naznačuju da apostoli trebaju poučavati sve narode. Povijesno iskustvo također nerijetko pokazuje da se apostolsko naviještanje nalazi u korijenu samih naroda: zajedno s krštenjem započinje povijest narodne uljudbe, a uljudba je uvijek temelj života dotičnoga naroda. Zahvaljujući njoj, narod kuje svoju istovjetnost i izražava svoje značajke.
Današnje slavlje navodi nas na spomen slavenske uljudbe kojoj su korijeni u krštenju kneza Vladimira u Kijevu. Taj događaj označuje početak one velike uljudbe koja, uvažavajući prethodne sadržaje i povezujući se s bizantskom baštinom, zadobiva istočni značaj u vezi s uljudbom kako rutenskom tako i bjeloruskom i ukrajinskom. To se odnosi na liturgiju i svu vjersku baštinu svete umjetnosti, na način pobožnosti, pjesama, književnosti i umjetnosti. Da bi se do srži shvatila osobitost i posebnost vaše uljudbe, treba ići do tih bizantskih korijena koje je povijesno iskustvo vaših pradjedova prevelo na vlastiti jezik i utvrdilo u tolikim spomenicima vaše bogate povijesne i duhovne baštine. Po tim djelima trajno prosijeva ono “Orientale lumen” (Svjetlo s Istoka) o kojemu govori apostolsko pismo što sam a objavio prošle godine za promicanje približavanja i ekumenskog dijaloga između kršćanskoga istoka i kršćanskoga Zapada.

3. “Ut unum sint”: da svi budu jedno (usp. Iv 17,21). U doba kad je Kijevksa Rus#! primala krštenje, g. 988. kršćani su među sobom čuvali to jedinstvo. Između bizantskog Istoka i Zapada već je postojala jasna razlika bogoštovnih i uljudbenih razlika, ali nije bilo podjele. Ona je tek poslije nastupila. Otada su se povijesna zbivanja kršćanskih naroda na Istoku i na Zapadu počela odvojeno razvijati. Kad se govori o istočnom raskolu, treba zabilježiti da učinci toga raskola nisu još bili dosegli one koji su u 11. st. živjeli na području Rus#!. Oni ostadoše uvjereni da pripadaju jednoj i nepodijeljenoj Kristovoj Crkvi.
Ipak se je podjela, koja se početno odnosila na Bizant i Rim, nastavila protezati i na druge dijelove Crkve na Istoku. Tako je ubrzo postalo očito da treba poduzimati korake za nadvladavanje podjele do koje je došlo. Takvi su koraci učinjeni u više prilika. Pitanje ponovne izgradnje jedinstva između kršćana s Istoka i sa Zapada trajno je bilo u programu Svete Stolice. Posebno su tome pitanju bili posvećeni neki koncili: Lionski koncil u 13. st. (1274) i, susljedno, onaj u Firenci u 15. st. (1439). Nije nedostajalo ljudi koji su sav život posvetili obnovi jednistva slijedeći Kristovu molitvu: Ut unum sint.

4. Četristota obljetnica brestovskoga jedinstva nalazi svoje tumačenje na tom širokom temelju težnji prema jedinstvu, koje očituju evrstu volju Crkve da bude vjerna Isusovoj duhovnoj oporuci u dvorani Posljednje večere: Oče, daj da budu jedno (usp. Iv 17,11.21-22). Obnova jedinstva u Brestu odnosi se samo na posebno zemljopisno područje. Težnja je Crkve, tako snažno istaknuta u ekumenskom programu II. vatikanskog koncila, doseći puno jedinstvo među svim kršćanima. Istodobno ne može se ne cijeniti ono što se dogodilo g. 1596. Premda jedinstvo u Brestu na rijeci Bugu nije dovelo do punog jedinstva s kršćanskim Istokom u cjelini, ono je ipak otkrilo, iznad svake sumnje, vrlo određenu stvarnost: da, naime, Duh Sveti djeluje u ljudima, ulijevajući u njih zdravu uznemirenost zbog podjele i potičući ih tražiti putove jedinstva. Ne možemo nijekati da je ta velika želja nadahnula one koji su prije 400 godina postali tvorcima brestovskoga jedinstva.

5. Danas, dok zahvaljujemo Božjoj Providnosti za ovo djelo, ne prestajemo moliti da spasonosna uznemirenost, koja je u ono doba urodila dragocjenim, premda ograničenim, plodovima, nastavi djelovati u sadašnjem kršćanskom naraštaju na Istoku i na Zapadu.