Sugovornik, nekoć profesor književnosti na Filozofskom fakultetu, a danas na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, temi TPT-a, „Suvremeni čovjek pred ponudom spasenja“, pristupa kao svećenik ali i kao profesor kojega posebno privlače humanističke discipline, posebno filozofija.

„Svaka ovozemaljska ponuda spasenja dovodi nas, htjeli mi to ili ne, do određene frustracije. (…) Smatram da, pitajući se kako danas naviještati Kristovu poruku spasenja, moramo ‘investirati’ u ljudska traženja i u njihove frustracije lažnim ponudama spasenja kako bi otkrili pravoga Spasitelja“, kaže sugovornik.

Odgovarajući na pitanje što ga je, kakav doživljaj spasenja, naveo da napusti karijeru sveučilišnog profesora i postane svećenik franjevac, sugovornik među ostalim odgovara: „Kad promatrate književnost, općenito umjetnost, filozofiju, lingvistiku, cijelu humanistiku, zapravo se susrećete sa smjenom različitih epoha, misli i teorija: najprije je ova tendencija, ovo usmjerenje, pa onda dolazi nešto drugo… Sve je to zapravo vrlo prolazno. A što je neprolazno? I onda otkrijete da je neprolazan Isus Krist. (…) I tako, osjetio sam poziv; poziv ne da studentima donosim nešto što će ionako proći na smjeni mišljenja, nego želim ljudima donositi nešto duboko i trajno, ono što mijenja živote – Isusa Krista.“

Sugovornik među ostalim i upozorava: „Odgovornost pastira, a onda i teologa jest da dobro pazimo da ne naviještamo nekoga svoga Krista nudeći ljudima zapravo sebe i svoj ego. Potrebno je naviještati uski put na koji smo pozvani – stvarnoga Isusa Krista, jedinoga Spasitelja, čiji je put spasenja put križa. Odrekne li se te evanđeoske radikalnosti, Crkva i teologija gube svoj značaj i utjecaj.“