Misa je počela blagoslovom svijeća i procesijom sa svijećama nadbiskupa, svećenika i puka oko crkve Sv. Šimuna.

Na uočnicu Svijećnice, nadbiskup je rekao da je osobita milost biti u crkvi u kojoj se nalazi tijelo sv. Šimuna koji je „cijelog života strpljivo čekao Spasitelja, osluškivao glas Duha Svetoga i ostao vjeran Božjem obećanju, sve do trenutka kada je u Djetetu Isusu ugledao Spasitelja svijeta, Svjetlost na prosvjetljenje naroda“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Primjer sv. Šimuna pokazuje nam kako „Božja veličina čovjeka ne leži u brojnosti, u društvenom položaju ili ljudskim uspjesima, nego u poniznom, strpljivom i vjernom srcu koje se prepušta vodstvu Duha Svetoga i koje zna prepoznati Boga u jednostavnom, malenom i otajstvenom“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„Dok starac Šimun u svoje naručje prima Dijete Isusa, otkriva se dubina njegove vjere, njegova otvorenost djelovanju Duha Svetoga, njegova nutarnja sloboda i spremnost da Božje djelovanje prepozna i prihvati i kada dolazi u obliku koji ne odgovara ljudskim očekivanjima – u malom djetetu. To nas poziva da i mi budemo ljudi budna srca, otvoreni poticajima Duha Svetoga, sposobni vidjeti Božje djelovanje u svakodnevici“, rekao je nadbiskup.

U kontekstu Dana posvećenog života i Božje riječi po apostolu Pavlu: „Gledajte, braćo i sestre, sebe – pozvane!“ (1 Kor 1, 26), nadbiskup je rekao da je to osoban poziv svakome da pogleda najprije sebe „u svjetlu Božjeg poziva, Božje milosti i veličine čovjeka u Božjim očima“.

„Pavlovo ‘Gledajte’ nije prostorno gledanje okom ili promatranje okoline, nego duboko gledanje srcem koje uključuje našu osobnost, sjećanje na vlastite početke, na vlastitu krhkost, na slabosti i ograničenja, ali i na Božju dobrotu, strpljivost i ljubav koja nas je pozvala upravo takve kakvi jesmo“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da „Bog nije čekao da postanemo dobri, pametni ili mudri, kako bi nas izabrao, nego nas je pozvao u našoj ograničenosti, slabosti, nesavršenosti i u našoj ljudskoj ranjivosti“.

„Zato nas Pavao poziva da ne gledamo svoja postignuća, svoje uspjehe ili svoje vještine, svoje znanje, nego nas podsjeća da kršćanski identitet ne započinje onim što činimo, nego onim što smo od Boga primili – jer Božji poziv dolazi prije našeg djelovanja, Božja milost nas susreće prije naših zasluga, a Božja ljubav nas dotiče prije našeg odgovora“, poručio je mons. Zgrablić.

Apostol Pavao „realno podsjeća da među pozvanima nema mnogo mudrih, snažnih ili plemenitih po ljudskim mjerilima, kao da želi s naših lica skinuti maske savršenosti, svetosti, samodostatnosti, važnosti ili duhovne nadmoći, kako bismo pred Bogom ostali u istini – kao ljudi potrebni Božje pomoći, slabi, grešni, potrebni spasenja, ali i oni koje On bezuvjetno ljubi, koje je za sebe izabrao i pozvao“, rekao je nadbiskup, dodavši da te Pavlove riječi žele „preobraziti način na koji gledamo sebe, Boga i vlastiti život“.

Kad Pavao kaže da je od Boga da mi jesmo u Isusu, „tada je temelj našeg identiteta izvan nas samih. Nismo sami sebi ishodište, nismo projekt koji se gradi vlastitim umijećem i snagama, niti zbroj uspjeha, padova ili duhovnih rezultata. Mi smo Božji dar. Postojimo jer nas je Bog pozvao u život.

To znači da kršćanski život ne započinje naporom, nego prihvaćanjem Božje milosti; ne dokazivanjem, nego povjerenjem; ne samoizgradnjom, nego predanjem“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da „Krist nije dodatak našem životu, pomoć u kriznim trenucima, nego sadržaj svega što jesmo i što nam nedostaje, u kojem Bog odgovara na našu najdublju glad za smislom i životom“.

Pavao kaže i da je Krist „naša mudrost“. To nije „intelektualna nadmoć ili pamet po ljudskim kriterijima, nego mudrost koja zna smisao života, vidi dalje od prolaznog, prepoznaje križ i žrtvu kao put života. Kad smo rastrgani, ne znamo kojim putem krenuti, kad nam se život čini nelogičan, Krist ostaje Božja mudrost koja nas nosi, čak i kad mi ne razumijemo“, rekao je mons. Zgrablić.

Kad Pavao kaže da je Krist „naša pravednost“, „oslobađa nas tereta stalnog opravdavanja samih sebe: pred drugima, Bogom i pred vlastitom savješću. Pravednost ne moramo zaslužiti ili dokazati, nego je dar koji nam Bog daruje. Bog nas u Kristu prihvaća i prije nego se obratimo, ljubi nas i prije nego se kajemo i mijenjamo“, rekao je nadbiskup.

Pavlova riječ da je Krist „naše posvećenje“, znači da „svetost nije savršenstvo bez pukotina, nego život koji se stalno iznova prepušta Bogu. To je put u kojem naši padovi ne znače kraj, nego priliku da se još dublje oslonimo na Njega. Posvećenje nije bijeg od vlastite slabosti, nego dopuštanje da Bog upravo tu slabost preobražava“, poručio je predvoditelj slavlja.

Pavlova riječ da je Krist „naše otkupljenje“ znači da Isus „ne briše samo krivnju, nego razbija okove prošlosti, oslobađa od straha, srama i tereta koji nas vežu. Gdje mi vidimo nepovratne pogreške, Bog vidi mjesto svoga zahvata. Otkupljenje znači da ništa u našem životu nije izgubljeno, ako sve predamo Kristu“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Za vrijeme mise, redovnice i redovnici obnovili su redovničke zavjete. Nadbiskup je zahvalio redovnicima i redovnicama na svemu što čine i žive na slavu Boga, na daru njihovog života u služenju za dobro ljudi i Crkve.