Predraga braćo i sestre!
1. Izjava Nostra aetate najkraći je dokument II. vatikanskog koncila. Nikome ipak ne može promaknuti njegova važnost i njegova novost. Ona je zacrtala put odnosa među kršćanima i sljedbenicima drugih religija u naučavanju uzajamnog poštovanja, dijaloga i suradnje za istinsko dobro čovjeka.
Povijest je, nažalost, upoznala mračne stranice neprijateljstva uime vjerskih uvjerenja. Izjava podsjeća da je Bog čvrsti temelj ljudskoga bratstva: “Svi su naime narodi jedna zajednica; imaju isti iskon (…) i svima je posljednji cilj Bog, čija se providnost i svjedočanstvo dobrote, a i naum spasenja protežu na sve” (NA, 1).
Svakako, ta tvrdnja ne smije voditi k relativizmu u shvaćanju istine. Crkva, stoga, ne posustaje u svojoj dužnosti naviještanja s uvijek novim zanosom da je samo Krist, utjelovljeni Sin Božji, “put, istina i život” (Iv 14,6), i samo u njemu ljudi nalaze puninu vjerskoga života (NA, 3).
Ali to ne smije voditi smanjivanju pozitivnih elemenata prisutnih u mnogim religijama. Ta koncilska izjava na osobit način pokazuje duhovna bogatstva hinduizma, budizma, islama i tradicionalnih religija: “Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koji, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one istine što prosvjetljuje sve ljude” (NA, 2).

2. Osobitu pozornost izjava posvećuje židovskoj braći, s kojom kršćanstvo ima posebno bliski odnos. Kršćanska vjera ima zapravo svoje početke u vjerskom iskustvu židovskog naroda, od kojega Krist tjelesno potječe. Dijeleći sa Židovima dio Svetoga pisma koji se zove Stari zavjet, Crkva nastavlja živjeti od tog istog naslijeđa istine, čitajući ga ponovno u Kristovu svjetlu. Početak novoga doba, koje je on dovršio novim i vječnim Savezom, ne uništava stari korijen nego ga otvara opakoj plodnosti. Osvrćući se na to, ne može ne izazvati bol sjećanje na napetosti kojima su toliko puta označeni odnosi između kršćana i Židova. Stoga se i mi danas sjedinjujemo s koncilskim glasom koji postojano “žali mržnju, progone, očitovanja antisemitizma kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje strane Židovi bili pogođeni” (NA, 4).

3. Marija, uzor vjerničke duše, neka potakne vjernike svake religije da žive u osluškivanju Boga, u vjernosti zahtjevima shvaćene istine. Njezino zauzimanje neka pomogne Crkvi sjediniti dosljednost u svjedočenju istine s mogućnošću razgovaranja sa svima. Neka ljudi svih vjera nauče upoznati se, poticati se, surađivati, da bi, prema Božjemu naumu, zajedno gradili sveopći mir i bratstvo.