U zajedništvu su bili župnik don Ivan Šibalić, gvardijan franjevačkog samostana u Varaždinu fra Vlado Mustač te umirovljeni svećenik Petar Golub.

„Sveti Josip moćan je svetac i zagovornik pod čijom zaštitom su od prošle jeseni salezijanci počeli svoje djelovanje u Varaždinu“, podsjetio je don Ivan prije početka misnog slavlja.

U propovijedi don Milan je otvorio pitanje ljudske čežnje i odnosa s Bogom, naglašavajući da čovjek često zaboravlja zašto dolazi pred Boga i što doista nosi u srcu. „Što vam treba od Boga? Što nosite u srcu i što vam stvarno treba? Za čim čezne vaša duša“, upitao je don Milan te potaknuo vjernike da prepoznaju čežnju svoje duše za Bogom, za susretom s njime u euharistiji. Nadovezujući se na štovanje sv. Josipa pozvao je vjernike da ne ostanu samo na molitvi za zagovor, nego da od sv. Josipa uče konkretan način života.

Središnji dio propovijedi oblikovao je oko pet kreposti koje, kako je istaknuo, „sveti Josip danas zasigurno želi posredovati i pomoći nam živjeti kao i on“. Govoreći o šutnji, don Milan je istaknuo da je ona prvi i temeljni prostor susreta s Bogom. Josip, koji u Evanđelju ne izgovara ni jednu riječ, postaje učitelj slušanja. „U njegovoj šutnji ne vidimo prazninu, nego dubinu, ne odsutnost, nego prisutnost Božju“, rekao je, dodavši da se ne radi o praznoj tišini, nego o „dubokoj šutnji poniranja u vlastite dubine“, u kojoj čovjek uči razlučivati Božji glas i vlastiti život.

Krepost pravednosti propovjednik je prikazao kao unutarnji stav koji nadilazi puko držanje zakona. Polazeći od biblijskog opisa Josipa kao „pravedna muža“, don Milan je istaknuo njegovu sposobnost da u složenim situacijama ne reagira osudom, nego milosrđem. Pozvao je vjernike da se ne zatvaraju u vlastite sudove, nego da dopuste Bogu da ih pouči.

Treća krepost o kojoj je govorio propovjednik je poslušnost, za koju je rekao da se ne radi o slijepom pokoravanju, nego o vjeri koja djeluje i kad nema potpunog razumijevanja. Josip, koji sluša Božji glas u snovima i odmah djeluje, postaje uzor povjerenja. „Ne raspravlja, ne postavlja uvjete, ne traži jamstvo… prihvaća put koji ne razumije do kraja, ali vjeruje da dolazi od Boga. Vjera nije u tome da sve razumijemo, nego da vjerujemo Onome koji nas drži i voli.“

Upozorio je na suvremenu potrebu za sigurnošću i kontrolom, ističući da Bog često vodi upravo kroz nesigurnost. „Koliko puta želimo sve razumjeti prije nego što kažemo ‘da’ Bogu… a Josip nas uči: pusti Bogu da vodi jer on bolje poznaje tebe i tvoju budućnost“, naglasio je.

U govoru o služenju, don Milan je istaknuo Josipovo očinstvo kao primjer nesebične ljubavi i odgovornosti. Naglasio je da prava snaga nije u dominaciji, nego u darivanju sebe drugima. „Njegovo očinstvo ne prisvaja, nego čuva… ne stavlja sebe u središte, nego štiti povjereno otajstvo. U vremenu kada se autoritet shvaća kao moć, Josip nas uči da je prava snaga u služenju.“ U tom kontekstu posebno se obratio muškarcima i očevima. „Lijepo je vidjeti očeve koji služe, drže svoju djecu ovdje u crkvi u svome krilu. To je nebeska slika ovdje na zemlji… Bog ti je povjerio život i zašto mu ne bi služio u onome što ti je dao“, poručio je.

Govoreći o svetosti svakodnevice, propovjednik je naglasio da Josipova veličina ne proizlazi iz izvanrednih djela, nego iz vjernosti u malim stvarima..

Dodao je da je upravo danas najveća potreba za pouzdanim ljudima. „Koliko je danas potrebno ljudi kojima možeš povjeriti nešto važno… Bog nas ne zove činiti velike stvari očima svijeta, nego biti vjerni u malima, u strpljenju, u odgovornosti, u tihim molitvama koje Bog vidi“, naglasio je.

Don Milan osvrnuo se i na novu prisutnost salezijanaca u Varaždinu, istaknuvši da taj trenutak nosi i radost i određenu nesigurnost. Naglasio je da upravo zato nije slučajno da se njihov dolazak događa u Župi svetog Josipa jer on postaje uzor kako živjeti takve početke. Podsjetio je kako ni Josip nije imao jasnu sliku puta pred sobom, ali je imao povjerenje koje mu je bilo dovoljno za prvi korak.

U tom svjetlu protumačio je i dolazak salezijanaca kao poziv na istu takvu vjeru, bez oslanjanja na sigurnosti i unaprijed razrađene planove. „Bog ni od nas ne traži gotove odgovore, planove i sigurnosti, već traži srce koje će reći: ‘Evo me.’ Bit će dana kad će se činiti da je malo plodova, malo snage, možda i malo razumijevanja. Upravo tada nam je sjetiti se svetoga Josipa, on nije vidio sve plodove, ali je ostao vjeran i Bog je kroz njegovu vjernost učinio čudo“, poručio je.

Istaknuo je i krepost čistoće kao snagu koja omogućuje jasno gledanje Boga i stvarnosti. „Čistoća srca je snaga koja daje Boga gledati… kad se ona izgubi, ne vidimo jasno ni sebe ni svijet“, ustvrdio je.

Na završetku mise članovi Obiteljske zajednice, koja se okuplja petkom navečer u Župi svetog Josipa, izrekli su molitvu osobnog posvećenja sv. Josipu, izvijestio je Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije.