“Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas” (Iv 20-21)

Drage sestre i braćo,

u našem vremenu nerijetko imamo dojam da buka zla nadjačava tišinu dobra. Ratovi i nemiri, nasilje i nepravde, svađe i podjele… Negativne se vijesti smjenjuju bez predaha te u nama stvaraju nemir i malodušje. Kad tome dodamo i osobne brige, bolesti i nemoći te druge životne poteškoće, s pravom se pitamo ima li u ovom svijetu još uopće mjesta za radosnu vijest o Isusovu uskrsnuću?

No nije li slično bilo i onoga uskrsnog jutra? Žene dolaze na grob pune tuge i straha. Ne dolaze očekujući čudo nego kako bi pomazale Isusovo tijelo miomirisima i time dovršile pripremu njegova mrtvoga tijela za ukop. A onda nailaze na otkotrljan kamen i čuju pitanje koje je i nama danas upućeno: „Što tražite Živoga među mrtvima?“ (Lk 24,5). Među znakovima smrti koje vidimo oko sebe to pitanje odzvanja i u današnjem vremenu: hoćemo li se zaustaviti na patnji ili ćemo se usuditi povjerovati da križ nije kraj?

Nisu samo žene koje su išle na grob utonule u tugu i strah nego i drugi Isusovi učenici okupljeni iza „zatvorenih vrata“. No, poput grobnog kamena, tako ni zatvorena vrata uskrsnulom Kristu nisu prepreka. On ulazi k njima i daruje mir govoreći: „Mir vama!“ (Iv 20, 19).

Mir koji daruje Uskrsli nije bijeg od stvarnosti nego snaga da se s njom suočimo bez straha. Uskrs ne poništava nasilje i zlo nego postaje Božji odgovor na zlo: umjesto osvete nudi oprost, umjesto mržnje – ljubav koja služi. Ne obećava život bez križeva i rana nego vjeru da Bog može i želi preobraziti svaki križ i svaku ranu, obrisati svaku suzu. Ljubav Božja, koja je u Isusu Kristu prošla križ i tamu, ne dopušta patnji i smrti imati posljednju riječ. Krist je živ. A mi, po krštenju zajedno s njim „ukopani u smrt“, vjerujemo „da ćemo i živjeti zajedno s njime“ (Rim 6, 4.8).

Poput Marije Magdalene, poput učenika koji su iskusili prisutnost Uskrsloga, Isus i nas danas šalje biti svjedocima i navjestiteljima njegova uskrsnuća. Poruka uskrsnuća, koja preobražava naše egzistencije, a onda i čitav svijet, ne može i ne smije ostati iza „zatvorenih vrata“. Isto tako ne smije ostati samo riječ već se treba utjeloviti u hrabro suočavanje s trpljenjima i nepravdama, kako u vlastitim životima tako i u životima drugih. Nositi uskrsloga Krista u svijet znači nositi nadu i pomoć siromašnima, patnicima, isključenima i žrtvama ratnih sukoba diljem svijeta. Briga za čovjeka pripada samoj biti kršćanske vjere. Ona svjedoči da smrt nema posljednju riječ – jer Krist je živ. Ona u svijet unosi Kristov mir te ga iz prostora sukoba pretvara u mjesto suživota, iz prostora ravnodušnosti u mjesto brige. To je put „razoružanog mira koji razoružava“, kako kaže papa Lav XIV.

Ovaj Uskrs živimo i u posebnom vremenu: u jubilarnoj godini naše mjesne Crkve, dok obilježavamo sto godina Riječke nadbiskupije, te u godini 800. obljetnice preminuća svetog Franje Asiškoga. Nadahnuti njegovim primjerom i primjerom mnogih tihih svjedoka dobra u našoj biskupiji, budimo i mi ljudi uskrsnuća, oni koji svijetom pronose radosnu vijest o Kristu koji živi!

Dopustimo Duhu Svetom da u nama učini ono što sami ne možemo: da preobrazi strah u hrabrost, ravnodušnost u suosjećanje, a zlo u dobro. Nošeni Duhom i radosnom viješću o uskrsnuću budimo ljudi mira, zajedništva i nade: oni koji životom svjedoče da je tišina dobra jača od buke zla.

Sretan i blagoslovljen Uskrs svima!

U Rijeci o Uskrsu 2026.

✠ Mate Uzinić,

riječki nadbiskup