Tribina je započela tonskim zapisom prof. Tomislava Ivančića, a potom je Šarić Marinović dala hagioterapijski osvrt na temu.

Pojasnila je najprije kako, kroz filozofsku, teološku, antropologiju otkrivamo da je u prirodi čovjeka da on ostavlja svoju prošlost. „To je jednostavno neizbježno”, istaknula je dodavši kako je stoga važno kako čovjek može izići iz one bolne strane prošlosti – jer u njoj ima i lijepih i bolnih osjećaja i doživljaja. Poručila je da čovjek ima i nosi u sebi boli, izranjenosti, gubitaka, no upravo kroz ta iskustva čovjek neizmjerno raste, a ne znamo da je gubitak zapravo dobitak.

Kako je rekla, u redu je primijetiti i bolesti, i boli, i rane, i traume, to je i potrebno, no „ako se fokusiramo samo na negativno, bolno i teško ne možemo izvući ono lijepo, dobro, veličanstveno, čestito, čovječno, neuništivo”, naglasila je Marinović Šarić. Podsjetila je pritom da je metoda hagioterapije znanstvena disciplina koja proučava čovjeka čije središte je duhovna duša što je „neistraženo, a sveto, neuništivo, vječno područje koje je dao sam Stvoritelj.”

Odgovarajući na pitanje zašto je prošlost bolna i teško ju je ostaviti iza sebe, ponudila je odgovor da smo na nju navezani, a to je zato što smo o njoj ovisni. Potaknula je okupljene otpustiti prošlost, jer ona tada može postati plodno tlo za čovjekovu budućnost. Ostavljati iza sebe možemo učiti. To se zapravo čini na način da nam pogled uvijek bude uprt prema naprijed, umjesto da se osvrćemo na prošlost, poručila je. „Ako se zagledam ispred sebe, tada raste moja vjera i povjerenje. Antropološka vjera, vjera u dobro. Vjera u Onoga koji drži čitav moj život, u Onoga koji je moja egzistencija, a to je Onaj koji sve drži – sam Bog. To je stvoritelj.“

Kao još jedan protuotrov, odnosno lijek u hagioterapiji Marinović Šarić navela je praštanje, istaknuvši da čovjek ne oprašta zbog onog koji mu je naudio. „Imaš pravo biti ljut zbog nečeg. To je u redu. Ali otpusti to, oprosti da taj otrov jednostavno otpadne od tebe”, rekla je Marinović Šarić.

Presečki je potom dao evangelizacijski osvrt na temu protumačivši najprije kako je čovjek cjelina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Pojasnio je potom i da je pamćenje bogatstvo u svakom čovjeku koje on upisuje u sebe čitav život, određena arhiva, a sjećanje je izvlačenje iz te arhive. S godinama se čovjek puno brže sjeti negativnih iskustava i dijelova prošlosti. Svratio je pozornost i na to da ljudi i površno kažu kako su oprostili i zaboravili, no susret s osobom koja ih je povrijedila izazove negativnu reakciju koja pokazuje da ipak nije tako, da rana od toga događaja nije zacijelila.

Podsjetio je i na tvrdnju prof. Ivančića kako sedamdeset posto bolesti svoj uzrok ima baš u duhu, a hagioterapija je ta koja se bavi liječenjem uzroka bolesti, odnosno iscjeljenjem duhovnih rana. Stoga je u nastavku tribine Presečki okupljene i praktično proveo kroz molitvu za iscjeljenje rana.

Mjesečne hagioterapijsko-evangelizacijske tribine u Varaždinu održavaju se u organizaciji Zajednice Molitva i Riječ Zagreb i Obiteljskog centra Varaždinske biskupije, prenosi Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije.