U homiliji je biskup Medo na početku podsjetio na dugu povijest hodočašćenja u Krasno i na generacije koje su u ovo svetište dolazile tražiti mir, utjehu i snagu: „Draga braćo i sestre! Došli smo našoj nebeskoj Majci – Gospi od Krasna zaštitnici naše Gospićko-senjske biskupije. Generacije su ovamo dolazile tražiti mir, utjehu i snagu, a ljepota Velebita i Krasna nadahnjivala je pjesnike“.

Podsjetio je pritom i na stihove Silvija Strahimira Kranjčevića: „Poš’o bih Majci Božjoj na proštenje a na Krasno, Pre neg umrem da se skrušim, da ne bude poslije kasno“.

Govoreći o smislu hodočašća, biskup je naglasio kako ono nije tek fizički dolazak na određeno mjesto: „To je molitva svakoga istinskog hodočasnika, jer hodočašće nije tek putovanje do nekoga svetoga mjesta. Čovjek može prijeći stotine kilometara, a da se ništa ne promijeni u njegovu životu. A može učiniti samo jedan korak prema Bogu i taj će korak promijeniti čitavu njegovu budućnost“.

Podsjetio je kako su u Krasno kroz stoljeća dolazili očevi i majke, djedovi i bake, u vremenima mira i blagostanja, ali i ratova, bolesti, gladi i neizvjesnosti: „Dolazili su ovamo noseći svoje radosti i svoje križeve“. Iako svaki čovjek nosi vlastitu životnu priču, rekao je biskup, u dubini svih hodočašća nalazi se ista čežnja: „Ipak, svi dolazimo s istom čežnjom – tražiti Boga.“

Govoreći o značenju marijanskoga svetišta, naglasio je: „To je razlog postojanja svakog marijanskoga svetišta. Ono nije nastalo zato da bi se ljudi divili njegovoj ljepoti ili njegovoj povijesti. Ono postoji zato da bi čovjek ponovno pronašao Boga“.

Podsjetio je kako se isto tijekom povijesti događa u Krasnu, Mariji Bistrici, na Trsatu, u Sinju, Aljmašu, Vepricu, Voćinu i drugim marijanskim svetištima: „Na svim tim mjestima događa se isto: ljudi dolaze opterećeni grijesima, a vraćaju se pomireni s Bogom. Dolaze slomljena srca, a vraćaju se s nadom. Dolaze noseći teret života, a odlaze ohrabreni“.

Govoreći o čudesnim ozdravljenjima koja su se kroz stoljeća povezivala s Marijinim zagovorom, biskup je posebno naglasio da najveće čudo nije nužno tjelesno ozdravljenje: „Ali najveće čudo nije kada ozdravi tijelo. Najveće je čudo kada ozdravi ljudsko srce. Kad čovjek koji je izgubio vjeru pronađe Boga. Kada čovjek oprosti. Kada pronađe u svom životu mir i kada iznova počne moliti“.

Kao jedno od poznatih svjedočanstava takva obraćenja spomenuo je francuskoga liječnika i kasnijega nobelovca Alexisa Carrela. U Lurd je, kazao je biskup, došao kao znanstvenik i nevjernik, uvjeren da će znanstveno dokazati kako su čudesna ozdravljenja samo plod ljudske mašte.

Providnost je htjela da na hodočašću prati mladu djevojku koja je bolovala od neizlječive bolesti. Kao liječnik detaljno je proučio njezinu medicinsku dokumentaciju i bio siguran da joj nema pomoći. No pred Gospinom špiljom svjedočio je njezinu ozdravljenju.

„Carrel je ostao potresen. Ne zato što je izgubio povjerenje u znanost, nego zato što je otkrio da postoji stvarnost koja nadilazi ono što ljudski razum može izmjeriti i objasniti“, pojasnio je biskup. Nakon noći duboke unutarnje borbe, iz njegovih je usta izišla jednostavna molitva: „Gospo, vjerujem“.

„Toga dana nije ozdravila samo bolesna djevojka. Ozdravilo je i jedno ljudsko srce“, poručio je gospićko-senjski biskup dodajući: „To je najveće čudo koje Bog želi učiniti u svakome od nas“.

Propovjednik je potom naglasio kako se poruka svetkovine može sažeti u dvije riječi: obraćenje i molitva.

Govoreći o obraćenju, istaknuo je da ono za većinu ljudi nije samo jedan događaj: „Često mislimo da je obraćenje događaj koji se dogodi jednom u životu. Ponekad doista jest tako. Postoje ljudi kojima jedan susret s Bogom potpuno promijeni životni put. No za većinu nas obraćenje nije jedan trenutak, nego put“.

„Ono je svakodnevno vraćanje Bogu. Ono je odluka da Gospodin iz dana u dan ponovno bude na prvome mjestu“, dodao je biskup te objasnio: „Obratiti se znači maknuti sebe iz središta života kako bi Bog ponovno zauzeo mjesto koje mu pripada“.

Govoreći o suvremenom čovjeku, biskup je podsjetio na velik napredak znanosti i tehnologije, ali i na čovjekovu trajnu potragu za smislom: „Današnji čovjek često misli da može sve. Napredovala je znanost. Razvila se tehnologija. Čovjek leti u svemir, raspolaže znanjem kakvo nijedan naraštaj prije njega nije imao. Ali uza sve to često ostaje duboko nesretan“.

Potom je pojasnio: „Zato što nijedan ljudski napredak ne može ispuniti prazninu koju može ispuniti samo Bog. Možemo imati uspjeh, a izgubiti smisao života. To je tragedija suvremenoga čovjeka“.

Upravo zato, nastavio je biskup, Marija stoji pred vjernicima kao učiteljica života: „Ne govori mnogo. Ali cijelim svojim životom svjedoči jednu veliku istinu: Bog je dovoljan“, nastavivši: „Onome tko Boga stavi na prvo mjesto sve ostalo dolazi na svoje mjesto“.

Upozorio je da to ne znači da će nestati križevi: „Marija ih je imala više nego itko drugi. Ali ništa od toga nije moglo ugasiti njezinu vjeru. Danas Crkva slavi njezino uznesenje jer je ostala vjerna Bogu do kraja“.

Govoreći o smislu Marijina Uznesenja poručio je: „Marijino uznesenje na nebo najveći je znak te nade. U njoj već gledamo ono što Bog želi učiniti sa svakim čovjekom koji mu ostane vjeran“, a potom dodao: „Govori nam da čovjek nije stvoren za grob. Nije stvoren za raspadljivost. Nije stvoren za ništavilo“. „Stvoren je za život. Za zajedništvo s Bogom. Za vječnost“, istaknuo je.

Biskup je potom okupljene ponovno usmjerio na Krasno i generacije vjernika koje su tijekom stoljeća dolazile pred lik Majke Božje: „Kolike su generacije prije nas dolazile u ovo svetište! Koliki su ovdje klečali. Koliki su plakali. Koliki su zahvaljivali. Koliki su ovdje pronašli snagu za novi početak“.

Pritom je istaknuo: „Možda nisu svi doživjeli ono čudo koje su molili. Ali mnogi su doživjeli veće čudo. Otišli su odavde drukčiji nego što su došli“.

„To je obraćenje. To je najveći dar“, objasnio je.

Druga riječ koju Marija stavlja pred čovjeka, nastavio je biskup, jest molitva: „Ako postoji nešto što povezuje sva marijanska svetišta, onda je to prizor koji se ponavlja iz dana u dan i iz godine u godinu. Ljudi dolaze u tišini, kleknu pred Gospin lik, prekriže se, uzmu krunicu i mole“.

„Mijenjaju se jezici, narodi i običaji. Mijenjaju se vremena. Ali krunica ostaje molitva hodočasnika“, rekao je.

Naglasio je kako za molitvu krunice nije potrebna velika učenost: „Mogu je moliti djeca i starci, bolesni i zdravi, obrazovani i jednostavni ljudi. Ona je molitva cijeloga Božjeg naroda“, dodajući da je upravo u „toj jednostavnosti njezina snaga“.

Govoreći o sadržaju krunice, biskup je kazao: „S Marijom promatramo Isusovo utjelovljenje, njegov skroviti život, njegov javni nastup, njegov križ, uskrsnuće i proslavu. Učimo gledati Isusa Marijinim očima, ljubiti ga njezinim srcem i slijediti ga njezinom vjerom“, nastavljajući: „Krunica nije mehaničko ponavljanje riječi. Ona je razmatranje Evanđelja. Ona je škola vjere. Škola nade. Škola ljubavi“.

Poseban dio homilije posvetio je obitelji i prenošenju vjere s naraštaja na naraštaj: „Kolike su hrvatske obitelji upravo zahvaljujući zajedničkoj molitvi krunice ostale sačuvane”.

„Koliki su roditelji u večernjim satima okupljali svoju djecu oko obiteljskoga stola i zajedno molili! Koliko je djece naučilo vjerovati promatrajući svoju majku i oca ili baku i djeda kako u rukama drže krunicu! Koliko je svećeničkih i redovničkih zvanja niknulo upravo iz takvih obitelji“, nastavio je.

Upozorio je i na opasnost da suvremeni čovjek jednostavno prestane ostavljati vrijeme za Boga: „Možda danas najveća opasnost nije to što ljudi otvoreno niječu Boga. Mnogo je opasnije što za Boga više nemaju vremena“.

„Ako izgubimo molitvu, polako ćemo izgubiti i vjeru. A susret s Bogom događa se upravo u molitvi“, poručio je mons. Medo.

Govoreći o Svetištu Majke Božje od Krasna, podsjetio je na ono što predstavlja njegovo najdublje bogatstvo; „Ovdje su stoljećima odjekivale molitve našega naroda. Ovdje su ljudi dolazili prije nego što bi donosili velike životne odluke. Ovdje su tražili snagu kada su ih pritiskale životne kušnje. Ovdje su zahvaljivali za primljene milosti“.

Nastavio je: „Ovdje su roditelji prikazivali svoju djecu Majci Božjoj. Ovdje su mladi molili za svoj životni put. Ovdje su bolesnici tražili utjehu. Ovdje su svećenici i redovnici obnavljali svoju vjernost Kristu“.

„Koliko je samo suza natopilo kamen ovoga svetišta! Koliko je ovdje izgovoreno tihih ispovijedi srca koje nitko osim Boga nije čuo! Koliko je ovdje započelo novih života“, istaknuo je.

„To je najveće bogatstvo svetišta na Krasnu. Ne njegove građevine. Ne njegova starina. Nego vjera ljudi koji su ovdje naučili Boga stavljati na prvo mjesto“, naglasio je gospićko-senjski biskup.

Okupljene je potom pozvao da se zapitaju što će ostaviti generacijama koje će doći poslije njih: „I danas smo mi dio toga velikoga hodočasničkog niza“.

„Jednoga dana doći će drugi poslije nas. Pitanje je što ćemo im ostaviti. Hoćemo li im ostaviti samo obnovljene zidove? Ili ćemo im ostaviti živu vjeru“, upitao je dodajući: „Hoće li naša djeca i naši unuci moći reći da su od nas naučili moliti? Da su od nas naučili opraštati? Da su od nas naučili ljubiti Crkvu? Da su od nas naučili poštivati nedjelju, pristupati sakramentima i pouzdavati se u Boga“.

„To je baština koja se ne može kupiti. Ona se prenosi samo životom“, ustvrdio je.

Na kraju homilije biskup se osvrnuo na Marijin Veliča: „To nije samo njezina pjesma. To bi trebala postati pjesma svakoga kršćanina. Jer čovjek koji Boga stavlja na prvo mjesto ne gubi ništa. Naprotiv, dobiva sve“.

Prisjetio se potom nekadašnjega krasnarskog župnika i pjesnika Milana Pavelića, koji je, slušajući svjedočanstva starih Krasnara o milostima i ozdravljenjima koja su pripisivali Gospinu zagovoru, vjeru i pouzdanje naroda u Majku Božju Krasnarsku pretočio u stihove.

Biskup je homiliju zaključio stihovima te zazivom: „Gospe od Krasna – moli za nas“.

Koncelebrirali su župnik i čuvar svetišta vlč. Stjepan Zeba i svećenici Gospićko-senjske biskupije, a na misnom slavlju se okupilo mnoštvo vjernika i hodočasnika pristiglih iz različitih krajeva Hrvatske.

Na kraju misnoga slavlja župnik i čuvar upoznao je okupljene vjernike s napretkom radova u Svetištu Majke Božje od Krasna, među kojima su izgradnja novoga sanitarnog čvora te uređenje dijela svetišnoga prostora na kojemu se nalazi oltar.

Uz središnje slavlje bila je i svečana procesija s kipom Majke Božje od Krasna, koji su nosile djevojke odjevene u narodne nošnje. Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti biskupijski zbor pod vodstvom Ivana Prpića Špike, koji je ujedno svirao tijekom slavlja.

Proslavi svetkovine prethodila je trodnevnica od 12. do 14. kolovoza, tijekom koje su se vjernici pripravljali ispovijedi i misnim slavljima. Na uočnicu Velike Gospe, u petak 14. kolovoza, bila je moguće pristupiti sakramentu ispovijedi i pobožnost križnoga puta, a navečer misa bdjenja koju je predvodio vlč. Tadija Tomkić.

Na samu svetkovinu bilo je moguće pristupiti sakramentu ispovijedi, a prvu misu je predvodio vlč. Pero Zeba te poslijepodnevnu vlč. Luka Pranjić, objavljeno je na mrežnoj stranici Gospićko-senjske biskupije.