Zahvaljujem Trojedinome Bogu na daru svećeničkoga poziva i radosna vas srca pozdravljam.

Dobro došli na ovu dijamantnu sv. misu ( kojom slavim 60 godina svećeničkog života.

Mladu misu slavio sam ovdje 10. srpnja 1966 g.

Hvala ti Gospodine za sve one koje si stavio na put moga svećeničkog Života. Cijeli život zahvaljujem Bogu za moje roditelje koji su prihvatili od Boga moj život, partiji je smetalo što sina školuju za popa.

Nama poodmaklima u godinama zemaljskog života nije potrebno govoriti o teškom vremenu i zločestom vremenu, o godinama nakon drugog svjetskog rata. Hrvatski narod je proživljavao teške trenutke svoga opstanka.

Godinama smo morali šutjeti o jamama u koje su bacani ljudi bez suda.

U tom smislu možemo razumjeti današnje evanđelje.

Kada se partija prikazivala kao otac i majka, nudila i davala svojima sve životne pogodnosti i napredovanje za dušu hrvatskog naroda za vjernika najveća sramota bilo je odreći se vjere u Boga. Mnogi su poradi vjere i Boga izgubili radost i udobnost zemaljskog života, ali su zaslužili vječni život s Bogom.

To nam govori današnje evanđelje. …izgubiti ugodan zemaljski život poradi Boga – ali sačuvati ga po riječima Krista za život vječni.

Sjećam se, kad sam kao dijete s roditeljima nedjeljom dolazio u našu župnu crkvu prepunu vjernika znali su da ih netko prati i da će ih prijaviti, da su bili na misi. Upravo ta prepuna crkva vjernika u mojoj dječjoj duši učvršćivalo je Božji poziv za svećenika.

Započeo sam svoju svećeničku službu kada se nije smjelo govoriti o više od 600 ubijenih svećenika za vrijeme rata, a i poslije rata. Mnogi župnici vraćali su se nakon robije, odsluženog zatvora u svoje župe. Kardinal Stepinac bio je osuđen kao ratni zločinac. Nakon nekoliko godina svećeništva u nadbiskupiji dekretom zagrebačkog nadbiskupa poslan sam u Švedsku da preuzmem duhovnu skrb za Hrvate. Većina od tih Hrvata bili su ljudi koji su nakon drugog svjetskog rata pobjegli u zemlje Europe i time si spasili život od partijske osvete.

Od prvih svećeničkih dana moja je molitva bila: Gospodine bdij nada mnom u svetoj službi svojoj. ( Ps.33.18)

Ovo što ću sada izgovoriti, izgovaram teška srca. Prije nego sam stigao u Švedsku, Udba se pobrinula da među Hrvatima proširi glas da Hrvati sada dobivaju svećenika – suradnika Udbe.

Razumije se, ljudi koji su izgubili sve što su imali u Domovini, kojima su bili ubijeni roditelji, braća, prijatelji, počeli su sumnjati u svećenika, a neki čak i povjerovali da je to istina.

Bože hvala ti što si tada bdio nada mnom u svetoj službi svojoj da sam mogao progovoriti tim ljudima koju utješnu riječ.

Kada sam prvi puta stupio na oltar u Göteborgu crkva je bila prepuna ljudi, jer ljudi su htjeli vidjeti tog novog svećenika – suradnika Udbe.

Moje prve riječi koje sam izgovorio Hrvatima u Göteborgu bile su: Imamo zemaljsku Domovinu kojoj pjevamo lijepa naša Domovino. Mogu samo zamisliti kolika je vaša bol kad u njoj umiru tvoj otac, majka, brat ili sestra, a ti si proglašen izdajnikom i neprijateljem svoga naroda i ne smiješ ni blizu (jer čeka te jednopartijska pravda).

Nastavio sam tada, dragi Božji prijatelji, vjernici, dragi moji Hrvati. Taj komadić hrvatske grude neprestano su nam tuđinci trgali i osvajali i proganjali. Ginuli smo stoljećima na bojištima braneći interese tuđinaca, dok su nam tuđinci krunili svoje sinove i kćeri za hrvatske kraljeve. Ali hrvatska obitelj, hrvatska majka nije prestala rađati djecu, učila hrvatski govoriti Boga moliti, čovjeka poštivati Domovinu braniti, što su i branitelji pokazali u ovom agresorskom ratu.

Narod koji stoljećima nije imao pravo na svoju državu, svoj jezik, svoje narodno ime, koji je bio gladan kruha i slobode morao je bježati u strani svijet.

I danas imamo velik broj iseljenih Hrvata i njihovih potomaka diljem svijeta.

Naša Domovinska hrvatska katolička Crkva za tim ljudima slala je i svoje svećenike, da ne zaborave svoje nacionalne korijene i vrijednosti koje su nas sačuvale kroz povijest.

I Hrvati u Domovini i oni koji su morali odlaziti u strani svijet, ne smijemo zaboraviti da nas Bog nije napustio.

Bog je narodima podario ne samo zemaljsku Domovinu, nego je i svakom narodu podario komadić njegovog neba.

Zato iseljeni i prognani Hrvati znajte. Ima i komadić hrvatskoga neba, uz zemaljsku Hrvatsku postoji i nebeska Hrvatska. U toj nebeskoj Hrvatskoj zapisano je tvoje i moje ime. Bog je pripremio mjesto za tebe i mene. Ja sam došao k vama da i ti i ja Božjom pomoću, dođemo na to mjesto.

Moramo Bogu zahvaliti što smo imali papu sv. Ivana Pavla II Poljaka iz Bijele Hrvatske, onda kad nam je najviše trebalo.

On je doista bio i jest veliki Božji dar za čitavu Katoličku Crkvu, pogotovo za nas Hrvate. Mimo vatikanskih propisa prvi u svijetu je priznao hrvatsku državu onda kad je nitko u svijetu nije htio. Svojim trostrukim dolaskom u Hrvatsku htio je ohrabriti hrvatski narod da ustraje u pradjedovskoj vjeri i ostane vjeran onim moralnim načelima, koja su ga održala na rodnoj grudi tolika stoljeća.

Kad je putovao u razne zemlje svijeta, a u kojima su se nalazili i Hrvati i njima je to spominjao.

Značajan je njegov pozdrav Hrvatima kad je posjetio Njemačku. Tada je citirao psalam kojeg su prognanici iz Jeruzalema Babiloncima koji su tražili da pjevaju kao robovi pjesmu odgovorili: Kako da pjevamo u zemlji tuđinskoj Neka se osuši desnica moja, ako na tebe Jeruzaleme zaboravim.

Dragi Hrvati kazao je Papa i vi kažite, neka se osuši desnica moja, ako zaboravim svoju svetu Crkvu, svoju obitelj, svoj hrvatski narod, svoju Domovinu.

Nisu li to riječi nad kojima se trebamo i mi zamisliti u našoj Domovini? Mnogo je rana koje još bole, nedostojno pokopani drugog svjetskog rata i nametnutog agresorskog rata, neistraženi i nekažnjeni zločini. Ljudi koji očekuju istinu o svojim najmilijima, a sve glasniji su i oni koji nisu željeli Hrvatske.

Nije na meni sada bacati drvlje i kamenje na duh našeg vremena, ali svi znamo ako kuća nije sagrađena na čvrstim temeljima ona se raspada i ruši.

Ako pak iz čovjekovog života izbacimo sve što je duhovno i što ga povezuje s Bogom, čovjek postaje nečovjekom. On postaje ubojica, rušitelj prirodnog i Božjeg zakona. Obitelj više nije zajednica muškarca i žene, dijete u majčinoj utrobi je samo skup stanica. Starima i bolesnima se pomaže tako da ih se odstranjuje iz života eutanazijom. Roditeljima se uskraćuje pravo na odgoj, kao da su djeca vlasništvo države.

Kada će nad hrvatskim narodom nestati toliki oblaci neistina i laži kojima se blati Hrvatska i Hrvati u svijetu. Svijet je osudio ta velika zla: nacizam, fašizam i komunizam. Osjećamo da kod nas još uvijek kod nekih tinja iskra bezbožnih ideologija i zapostavljaju sve ono od čega je ovaj narod živio i preživio.

Što je nama vjernicima činiti? A što drugo – biti vjernik djelima, a ne samo riječima i biti upisan u matici krštenih. I recimo Mariji, našoj nebeskoj Majci molitvu koju molimo u župama posvećene Mariji.

Majko Božja i Majko naša, Ti si nam uzor i primjer

kako tražiti i prihvaćati Božju volju.

Kako živjeti s Bogom i njemu se posve predati

Pomaži našem hrvatskom narodu da u vjeri ne malakšemo

u poteškoćama ne klonemo, u napastima ne padnemo

pomaži našem narodu da bude vjeran Tvome Sinu

gradeći s njime svoju budućnost i da zavrijedimo stići i uživati na onom mjestu koje si nam pripremio u vječnosti.

Zato Bog zove svećenike da opominju vjernike da ne zaborave da su stvoreni za vječnost. Majko Božja i Majko naša moli za nas.

Amen.