Tema koja je na poseban način prožimala njegove nagovore bila je „Budi ono što jesi“.

Duhovne vježbe bile su isprepletene molitvom, susretima, šutnjom, uranjanjem u Božju prisutnost i brojnim poticajima za osobno promišljanje i preispitivanje vlastitoga života. Kardinal je sestrama ponudio i mogućnost da mu postave anonimna pitanja na koja je tijekom susreta odgovarao otvarajući tako prostor za iskren razgovor o različitim životnim i duhovnim pitanjima. Posebno je vrijeme izdvojio i za novicijat te je održao susret s novakinjama i njihovom učiteljicom prilagođen njihovu životnom putu i pozivu.

Jedna od prvih tema o kojima je govorio bilo je dostojanstvo, osobito dostojanstvo žene. Istaknuo je da s dostojanstvom žene društvo pada ili raste. Podsjetio je da svetište nose u sebi te je potrebno obnoviti suradnju s Duhom Svetim. Duhovnost, njihov stav i njihovo životno ponašanje trebaju rasti iz onoga što jesu.

Govoreći o zrelosti i svetosti, naglasio je da Bog želi da dovrše svoje povezivanje s Njime. S Bogom mogu surađivati samo u sadašnjosti. Prošlost i budućnost pripadaju Božjoj providnosti i milosti, a njihov je zadatak živjeti ono što im je dano danas. Put sazrijevanja i posvećenja uključuje i prihvaćanje činjenice da su ponekad i sami sebi nepoznanica. Kada ih Božja volja iznenadi ili ih „zasmeta“, potrebno je imati hrabrosti reći poput Marije: „Evo službenice Gospodnje“.

Posebno je govorio o prihvaćanju križa kao dijela puta zrelosti. Ne mogu ići za Isusom bez križa. Zrelost znači prihvatiti ono što im život i Bog stavljaju na put, a ne stalno bježati od onoga što im je teško. U tom je kontekstu govorio i o različitim „dijagnozama“ duhovnog života, frustracijama, tuzi, oholosti, bijegu od sebe i samosažaljenju.

Važno mjesto u njegovim nagovorima zauzela je samoća. Istaknuo je da, ako čovjek ne zna što će sa svojom samoćom, teško može pridonijeti pravom zajedništvu. Zajedništvo se, rekao je, gradi i razgrađuje u malim stvarima, a oni često izgube osjećaj za njihovu važnost. Život je u sitnicama, bila je jedna od misli koja se više puta vraćala.

Govoreći o Božjoj volji, podsjetio je da ona često traži da umremo vlastitoj volji. Razložio je i stih Silvija Strahimira Kranjčevića: „Gorko je, gorko. Stajat uz odar vlastite volje“. Istaknuo je kako je veličina znati početi iz početka.

Vrhbosanski nadbiskup u miru je posebno naglašavao potrebu da traže Isusa jer bez Njega sve postaje isprazno. U vremenu kada je oslabljen osjećaj za sveto, potrebno je ponovno postati svjestan da je Isus stvarno prisutan. Bog od njih ne traži da budu savršeni, nego da Ga ljube.

Govorio je o posvećenju kao procesu jer posvećenje nije statika, nego dinamika. U tom je smislu podsjetio na važnost kajanja, ispovijedi i redovitog duhovnog života. Bog se raduje čovjeku koji se vraća k Njemu. Krunicu je nazvao najvećim oružjem protiv zloga.

Velik dio nagovora bio je posvećen ljubavi, žrtvi i praštanju. Istaknuo je da onaj tko nije naučio ljubiti ne zna istinski ni živjeti ni moliti. Tamo gdje nema sposobnosti za žrtvu, nema ni prave ljubavi. Govoreći o praštanju, podsjetio je da je Božja bit milosrdna i praštajuća ljubav. Među ostalima, njegova misao je bila da je Isus prikovan na križ zbog tuđe mržnje, a svojom smrću ubija tu mržnju.

Praštanje je povezao i s njihovom slobodom. Poručio je da treba oprostiti kako bi se u sebi oslobodilo sile ljubavi te da je osoba vezana dok ne oprosti. Tako praštanje nije samo čin prema drugome, nego i put vlastitoga oslobođenja.

Kardinal Puljić je sestre potaknuo i na upoznavanje samih sebe. Potrebno je ispitivati jesu li u vjeri i učiti živjeti u istini. Čovjek je često sklon bježati od sebe, ali istina ima svoju cijenu. Božja riječ liječi i čuva duh zdravim, snažnim i sposobnim za suočavanje sa životnim izazovima. Cilj odgoja jest sloboda koja vodi prema Bogu, a ne sloboda shvaćena kao raskalašenost.

Posebno se osvrnuo na život redovnice i njezino posvećenje. Redovnica je osoba samodiscipline, vjere, svetoga, mudrosti i molitve. Ona treba znati sama sebi dati red i ne čekati da joj drugi uvijek govore što treba učiniti. Treba zračiti pripadanjem Bogu, znati razlikovati važno od nevažnoga, prolazno od neprolaznoga, dobro od zla. Duhovni se život, naglasio je, ne može graditi samo na navici i rutini. Redovnica je pozvana živjeti Božju blizinu, biti opredijeljena za Božje djelo i hrabro kročiti prema svome cilju. Lako je ostati vjeran kada drugi potvrđuju, ali je mnogo teže kada se ljudi protive onome što je Božje. Zato se svaka redovnica treba pitati: „Jesam li ono što jesam? Jesam li redovnica“.

U tom je kontekstu posebno govorio o poniznosti. Nema prave pobožnosti bez poniznosti. Poniznost nije ponižavanje, nego realno prihvaćanje sebe i života, bez pretvaranja. Poniznost je krepost koju treba odgajati. Redovnica je također pozvana biti osoba vedra duha i čovjekoljublja, jer oholost i sebičnost oduzimaju radost života.

Govoreći o ženi, kardinal je istaknuo i njezinu sposobnost intuicije koju objašnjava kao „srcem misliti“, prepoznati ono što se možda ne može odmah izreći riječima, dati pravi savjet i biti sposobna za razlučivanje duhova.

U tom je smislu ostavio i pitanje koje može dugo ostati u osobnom razmišljanju: Lanac je onoliko jak koliko je jaka njegova najslabija karika, a čovjek je onoliko jak koliko je jaka njegova najslabija karika – koja je moja najslabija karika?

Duhovne vježbe uključivale su i ispit savjesti prema Bogu i prema bližnjemu. Potaknute su pitati se: „Bože, ljubim li Te? Slavim li Te“. Važno je i preispitati odnos prema bližnjemu, svoje oči, maštu, osjećaje i strasti. Govorio je o potrebi redovitog pristupanja sakramentu pomirenja kako bi ostale osjetljive na grijeh.

Postavio je i pitanje kakva je njihova slika Boga. Je li Bog za njih doista onakav kakvim ga susreću u prispodobi o milosrdnom Ocu u 15. poglavlju Lukina evanđelja ili su ga oblikovali prema vlastitim predodžbama. Potaknuo ih je da vjeruju Bogu koji zna što je najbolje za njihovo spasenje. Nije sramota plakati, sramota je odustati od Božjega puta.

Voditelj duhovnih vježbi je pozvao i na svjedočenje istine i pravde jer bez istine i pravde nema pravoga mira. Vjera se ne može zaustaviti na vanjskim činima. Mogu pristupati mnogim sakramentima, misama, imati mnogo izmoljenih psalama, a ipak u dubini ne imati dovoljno povjerenja u Boga. Zato je pitanje povjerenja ostalo jedno od važnijih pitanja tih duhovnih vježbi: „Vjerujem li doista Bogu da me vodi i da zna što je najbolje za mene“.

O Mariji i sv. Ivanu Krstitelju istaknuo je jednostavnu, ali snažnu poruku – „Oni nisu imali naše današnje mogućnosti, nisu imali duhovne vježbe ni savjetnike na način na koji ih mi imamo, ali su vjerovali Bogu i imali povjerenja u Njega“, a spomenuo je i svece čiji se spomen slavio u danima duhovnih vježbi i dominikanske svece.

Vrhovna glavarica s. Jaka Vuco izrekla je kardinalu Puljiću zahvalu u ime sestara te mu je među ostalim rekla: „Kao što je Vama uzor i sveti primjer bio papa Ivan Pavao II., vjerujem da će i ovi dani i susreti ostaviti duboke tragove u našim životima i našim redovničkim odlukama. Neka Vas i dalje prati ljubav Božja i ljubav Vaših bližnjih. Znamo da svi koje susrećete – baš poput onog novinara – žele uvijek nanovo i uvijek ispočetka ‚uzimati‘ dio Vašeg vremena i Vašeg bogatog, plodnog života“.

„Zahvaljujemo Bogu što ste, unatoč zdravstvenim poteškoćama koje su iza Vas, uspjeli proći i ostvariti ove duhovne vježbe s nama. Slava Bogu i za sve one ljude koji su Vam u trenutcima nemoći bili poslani kao anđeli, da Vas podupru, pruže podršku i donesu nadu da će biti bolje i lakše“, poručila je s. Jaka, a objavljeno je na mrežnoj stranici sestara dominikanki.