SVETI ARHIJEREJSKI SINOD
SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
26. 12. 1994. u Beogradu

U vezi s apelom kojeg su uputili 7. prosinca 1994. godine Crkvama i svjetskim političarima njegova uzoritost monsinjor Franjo Kuharić, kardinal zagrebački i njegova uzoritost Monsinor Vinko Puljić, kardinal sarajevski, te prema našoj kršćanskoj savjesti na koju također apeliraju, slobodni smo iznijeti slijedeće domaćoj i međunarodnoj javnosti:

1. Duboko smo potreseni stradanjem, srpskog, hrvatskog i muslimanskog naroda u Hrvatskoj i bivšoj Bosni i Hercegovini u ovom bezumnom ratu na prostorima bivče Jugoslavije. Svaki rat je zlo, a građanski je još veći od svih zala. I zato se Crkva neprestano moli da nas Bog sačuva od “međusobnog rata”. U cilju zaustavljanja ovog zla, od samog smo početka apelirali kako na zarađene strane, tako i na međunarodnu javnost da se pronađu pravedna rješenja za sve jednako. To smo mi učinili, kao Crkva na svome izvanrednom zasjedanju Svetog Arhijerejskog Sabora održanog u Banja Luci u studenom, ove godine.

2. Razumljivo nam je što gospoda kardinali, zagrebački i sarajevski iznose na prvom mjestu pred javnost svoju bol i zabrinutost zbog stradanja svog hrvatskog rimokatoličkog naroda, a onda i Muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini sa kojima su Hrvati u (kon)federaciji. Prirodno je da se ljudi brinu najprije o najbližima i najsrodnijima. Ono, međutim što nam je teško shvatiti jest činjenica da dvojica uglednih rimokatoličkih prelata u svom apelu zaboravljaju patnje i stradanja srpskoga pravoslavnog puka. U apelu se o njemu govori jedino kao o nosiocu “nemoralne agresije”, izvršiocu “nezaustavljivog etničkog čišćenja”, narodu koji vrši “zločin nad njihovim državama” itd. Sa žalošću konstatiramo da je rječnik uvažene gospode kardinala sve drugo nego evanđeoski, proizlazi iz žargona ratne propagande. Jer Božja nas Riječ upozorava: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima” i “Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti” (Mt 7:12 i 7:2). Teško nam je povjeravati da oni misle da se optuživanjem i kažnjavanjem samo jedne strane za sva zla u ovom građanskom ratu, “mogu efikasno zaštititi načela i praksa humanosti, pravo i dostojanstvo svakog naroda, bez obzira na vjersku pripadnost” radi čega i pišu svoj apel.

3. Poštujući zabrinutost i bol ovih dvaju pastira Rimokatoličke Crkve, ne možemo a da ne iznesemo pred javnost i pred lice nepodmitljive Božje pravde i drugu stranu ovog nesretnog rata. Iznijet ćemo nekoliko primjera koji govore o potpunoj pristranosti i nepravdi njihova prosuđivanja. “Prvo, zar je moralno i kršćanski (pitamo se) nazvati “agresorom” narod koji vjekovima živi na svojim ognjištima, na kojima i oko kojih danas strada i gine. Ako narodima drugih zemalja nije ovo poznato, to možemo prihvatiti, ali ako Narod s kojim je taj Narod živio stoljećima kriju tu činjenicu sami od sebe i od međunarodne javnosti, najbliže rečeno, zaprepašćujuće je i neshvatljivo. A osnovni i cijeli problem leži u tome da od samog početka nove vlasti u Hrvatskoj, a poslije i u Bosni i Hercegovini započele su sa iste ili slične pozicije kao i ova dva kardinala: da su one “njihove zemlje”, što se je moglo drugo i očekivati od Srba, koji puni egzistencijalnog straha od strašnog genocida koji je već nad njima izvršen za vrijeme II Svjetskog rata na istim prostorima, a sada suočeni opet sa ovakvim odnosom prema njima, ne preostaje im drugo nego da se brane od novog genocida? Drugo, kad se govori o zločinu “etničkog čišćenja”, da li se netko usuđuje zaboraviti, pred Božjom i ljudskom pravdom na program I razaranje 180 Srpskih naselja u Slavoniji, prije Vukovara? Krv ubijenih na Kupresu, Igmanu, te drugim mnogobrojnim ratištima i logorima u ovom strašnom ratu – nije li i to ljudska krv? Gdje je i gdje spava 25.000 izbjeglica iz Kupresa, oko Livna, Glamoča, Bihaća, (samo da spomenemo neke od stotine tisuća drugih koji su prije protjerani sa njihovih ognjišta), čije su kuće spaljene, poručene upravo u vrijeme kada ova dva uvažena kardinala pišu svoj apel svjetskoj javnosti. Zar ne bi apel kao što je ovaj trebao uključiti onih sedam Pravoslavnih Eparhija, te katedralnih crkava, razorenih, granatiranih, ili poručenih sa strane regularnih Hrvatskih i Muslimanskih vojnih snaga? Gdje spomenuti preko 160 razorenih i preko 180 srušenih Pravoslavnih samostana i crkava. I dok ovo pišemo, na vijestima slušamo da je još jedna pravoslavna crkva minirana u Osijeku, gdje nema vojnih borbi! (Ne bi se smjelo smetnuti s očiju da u tim istim dijelovima nešto oko 500 Pravoslavnih crkava je razoreno sa strane Ustaša za vrijeme II svjetskog rata, a točan broj ubijenih Srba u Jasenovcu, Gradiški, Jadovno, itd. je nepoznat). Ne iznosimo sve ovo da bi licitirali čija je nesreća veća u ovom u biti bratoubilačkom ratu.
Iznosimo samo radi svestranog gledanja ove nače zajedničke tragedije; jer samo tako će biti moguće dobiti pravu sliku i uvid u uzroke ovog krvavog rata i odgovorno pronađi dugoročno i pravedno rješenje i put iz ove duboke vjerske krize, krize savjesti i uma. Ukoliko pravda i istina nisu isti za sve, onda nema niti istine niti pravde. Ono što krijemo jedni od drugih, sigurno ne možemo sakriti pred Bogom i Njegovim Svemogućim pronicavim okom i pravdom. Jedno nam je zasigurno čisto i jasno: da apel ovakovog tipa, kakav je ove dvojice poštovanih Rimokatoličkih kardinala nije evanđeoski, nego sebičan i jednostran. Kao takav on ne ukazuje na pravo i za sve pravedno rješenje, nego produbljuje rane i vodi u slijepu ulicu iz koje nema izlaza. Uvjereni smo i iskreno se nadamo da će međunarodna zajednica, a što se tiče s nače strane – na osnovi tragičnog četverogodišnjeg ratnog iskustva, što je moguće prije priđi ćemo ovom problemu odgovorno i bez predrasuda te ovaj problem rješavati, pronalazeći nove i prave solucije za dobro i mir za sve nas na Balkanu i Europi.

IZ UREDA SVETOG SINODA