„Postoji velika razlika između uklanjanja patnje i uklanjanja osobe koja pati. To nije igra riječi, nego razlika između dviju civilizacija“, poručio je vlč. Casalonga.

Vlč. Casalonga otvorio je kroz život i djelo münsterskog biskupa pitanje koje ni osamdeset godina poslije Drugog svjetskog ne gubi na aktualnosti – određuje li vrijednost čovjeka njegovo dostojanstvo ili njegova društvena korisnost.

Podsjetio je kako je nacistički program Aktion T4 započeo sustavnim ubijanjem psihijatrijskih bolesnika, osoba s invaliditetom, teško bolesnih, starijih i nemoćnih, čiji je život režim proglasio „nedostojnim življenja“. Upravo se protiv takve logike 1941. javno usprotivio biskup Clemens August von Galen održavši tri propovijedi koje su potajno prepisivane, umnažane i širene diljem Njemačke, a saveznici su ih kasnije tiskali i bacali iz zrakoplova nad njemačkim gradovima.

Von Galen nije branio samo katolike niti svoju biskupiju. Branio je one koji više nisu mogli govoriti u vlastito ime – psihijatrijske bolesnike, osobe s invaliditetom, teško bolesne, starce i djecu. Zbog nepokolebljive obrane ljudskog dostojanstva prozvan je „Münsterskim lavom“, a njegov je glas postao glas tisuća čiji je život nacistički režim proglasio bezvrijednim.

Njegovo biskupsko geslo bilo je Nec laudibus, nec timore – „Ni pohvalama ni strahom“. Nije dopuštao da ga od istine udalje ni priznanja ni prijetnje. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, osvrćući se na svoje propovijedi, tada već kardinal von Galen sažeo je razlog svojega javnog istupanja: „Dobri Gospodin dao mi je položaj koji me obvezivao da crno nazovem crnim, a bijelo bijelim, kako je određeno u biskupskom ređenju. Znao sam da mogu govoriti u ime tisuća ljudi koji su, poput mene, bili uvjereni da samo na temeljima kršćanstva njemački narod može pronaći istinsko jedinstvo i blagoslovljenu budućnost“.

Casalonga je istaknuo kako upravo u toj rečenici leži bit von Galenove hrabrosti – biskup nije govorio kako bi bio popularan niti je šutio iz straha, nego zato što mu je služba nalagala braniti čovjeka kada to više nitko drugi nije činio. Njegov otpor nije bio politički nego duboko moralni. U jednoj od svojih najpoznatijih propovijedi upozorio je da se prihvaćanjem načela prema kojem se mogu ubijati „neproduktivni“ ljudi ruši temelj svakog društva. „Ako se prihvati načelo da se mogu ubijati neproduktivni ljudi, tada teško svima nama kada ostarimo i oslabimo. Teško osobama s invaliditetom, teško ranjenim vojnicima koji se vrate iz rata, teško svima nama kada više ne budemo korisni. Jednom kada se prizna pravo ubijanja ‚neproduktivnih ljudi‘, tada je načelno dano pravo na ubojstvo svakoga čovjeka koji više nije produktivan.“

Upozorio je i na posljedice takvog načina razmišljanja: „Tko će tada još moći vjerovati svome liječniku? Možda će upravo liječnik prijaviti bolesnika kao ‚neproduktivnog‘ i dobiti nalog da ga usmrti. Kakvo će moralno propadanje i opće nepovjerenje zavladati društvom ako se takva praksa prihvati kao nešto redovito“.

Govoreći o suvremenim bioetičkim raspravama vlč. Casalonga je naglasio kako današnje društvo nije nacistička Njemačka, ali da i danas ostaje isto temeljno pitanje – mjeri li se vrijednost čovjeka njegovim zdravljem, autonomijom i korisnošću ili samom činjenicom da je čovjek. „Nitko razuman ne želi umanjiti patnju teško bolesnih ljudi. Međutim, ključno je pitanje želimo li ukloniti patnju ili osobu koja pati. Jedna civilizacija ulaže sve kako bi čovjek mogao živjeti dostojanstveno do prirodne smrti, dok druga smrt počinje promatrati kao rješenje problema“, rekao je.

Podsjetio je kako je sveti Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium vitae upozorio na opasnost stvaranja kulture smrti, društva u kojem vrijednost osobe postupno postaje ovisna o njezinu zdravlju, produktivnosti ili autonomiji. Nasuprot tome pozvao je na izgradnju kulture života u kojoj se svaki čovjek prihvaća kao dar, a pravo suosjećanje ne znači uklanjanje osobe koja trpi, nego pružanje medicinske, psihološke, duhovne i ljudske potpore.

Taj je naglasak nastavio papa Franjo upozoravajući na kulturu odbacivanja u kojoj se lako marginaliziraju oni koji nisu učinkoviti ili gospodarski korisni. Prava civilizacija, isticao je, prepoznaje se po tome kako prati svoje najslabije članove.

Istu je poruku, rekao je vlč. Casalonga, nastavio i papa Lav XIV. koji je tijekom susreta s predstavnicima javnih vlasti u Španjolskoj poručio da zaštita ljudskog života od njegova početka do prirodne smrti nije samo vjersko pitanje, nego jedno od temeljnih mjerila humanosti svakoga društva. Govoreći o palijativnoj skrbi Papa ju je nazvao civilizacijskim dosegom jer društvo svoju zrelost pokazuje upravo onda kada ne napušta čovjeka u njegovoj slabosti, nego ga prati medicinskom skrbi, solidarnošću i ljudskom blizinom.

Upravo je zato vlč. Casalonga istaknuo hospicij kao odgovor na logiku koja čovjekovu vrijednost mjeri njegovom korisnošću.

„Hospicij nije mjesto gdje ljudi dolaze umrijeti. To je mjesto gdje posljednje dane mogu živjeti dostojanstveno. Ondje nitko nije teret, nitko nije višak i nitko nije beskoristan. Ondje se čovjek ne promatra kroz njegovu bolest, nego kroz njegovo neotuđivo dostojanstvo. Hospicij je najljepši odgovor logici koja je stajala iza programa Aktion T4 – ne uklanja osobu koja pati, nego nastoji svim raspoloživim sredstvima ublažiti njezinu patnju i pratiti je do prirodne smrti“, zaključio je, a objavila je Riječka nadbiskupija.