Liturgijsko pjevanje predvodio je združeni zbor pjevača Buzetskoga dekanata.

Biskup Majić u propovijedi je domaće vjernike i hodočasnike usmjerio na razumijevanje kršćanskoga mučeništva. Protumačio je kako se „u Kristovoj logici križa smrt ne promatra kao konačni poraz, nego kao svjedočanstvo vjernosti, ljubavi i plodnosti za Crkvu“. Istaknuo je da se na mjestu blaženikove smrti danas ne slavi mržnja, nego pobjeda ljubavi i život koji je iznikao iz žrtve.

Mjesto na kojem je nasilje pokušalo utišati glas i dalje govori, moli i okuplja vjernike: „Danas stojimo na svetome mjestu. Mjesto na kojem se dogodila smrt jednoga čovjeka postalo je mjesto života; mjesto na kojem je prolivena krv postalo je mjesto molitve; mjesto na kojem je nasilje pokušalo utišati jedan glas postalo je mjesto s kojega taj glas i danas govori.“

Nastavio je: „Ne vjerujemo u svijet u kojem nema patnje. Ne vjerujemo u život u kojem će pravednik uvijek biti pošteđen. Ne vjerujemo da će istina uvijek odmah pobijediti. Ali vjerujemo da zlo nema posljednju riječ. Vjerujemo da smrt nema posljednju riječ. Vjerujemo da posljednju riječ ima Bog.“

Propovjednik je naglasio: „Mučenik je čovjek koji je u najtežem trenutku svoga života znao komu pripada. Miroslav Bulešić nije tražio smrt. Nije želio biti junak. Nije tražio sukob. Nije tražio da njegovo ime jednoga dana bude zapisano u knjigama. Htio je biti svećenik po Srcu Isusovu: služiti Bogu, slaviti misu, dijeliti sakramente, naviještati i svjedočiti evanđelje, ostati uza svoj narod. I kada je došao čas kušnje, nije napustio ono što mu je Gospodin povjerio. U tome je veličina njegova svjedočanstva. Jer mučenik nije čovjek koji traži smrt. Mučenik je čovjek koji ne napušta Krista ni pred smrću.“

Mučeničku smrt bl. Miroslava protumačio je evanđeoskom slikom pšeničnoga zrna: „Ono što umire donosi plod, a njegov život postaje sjeme koje nastavlja djelovati u zajednici. Svetost toga mjesta proizlazi iz povezanosti mučenika, Krista i naroda kojem je služio.“

Mons. Majić suprotstavio je ljudsku logiku, prema kojoj je smrt poraz, Božjoj logici, prema kojoj se u darivanju do kraja očituje proslava. Božji se putovi ne poklapaju s ljudskim mjerilima, ali upravo zato mijenjaju pogled na patnju.

Biskup Majić spomenuo je i brojne svećenike, redovnike i redovnice koji su stradali u ratnom i poratnom nasilju na području njegove biskupije tijekom Drugoga svjetskog rata, u poraću i za vrijeme Domovinskoga rata:

„Banjolučka biskupija, koja je u svojoj novijoj povijesti prošla iskustvo križa, čuva uspomenu na 48 duhovnih osoba – svećenika, redovnika i redovnica – stradalih i ubijenih iz mržnje prema vjeri, in odium fidei, tijekom 20. stoljeća, ponajviše u razdobljima Drugoga svjetskog rata, komunističkoga poraća te Domovinskoga rata.

Među njima s posebnom zahvalnošću Bogu spominjemo četvoricu svećenika, svjedoka vjere iz Drugoga svjetskog rata, za koje smo od Svete Stolice dobili odobrenje da pokrenemo dijecezanski postupak za proglašenje blaženima, te još četvoricu svećenika ubijenih u Domovinskom ratu i jednu časnu sestru, za koje ćemo uskoro zatražiti odobrenje Svete Stolice da i za njih pokrenemo dijecezanski postupak: vlč. Valdemara Maksimilijana Nestora, vlč. Jurja Gospodnetića, vlč. Krešimira Barišića, vlč. Antu Dujlovića, vlč. Ratka Grgića, vlč. Ivana Grgića, vlč. Filipa Lukendu, vlč. Tomislava Matanovića i s. Ceciliju Grgić.

Njihova su imena duboko utisnuta u srca vjernika Banjolučke Crkve. I zato danas sebe ovdje s vama ne vidim kao biskupa gosta i propovjednika, nego kao osobu koja razumije bol kroz koju su ovo mjesto i Biskupija prošli prije gotovo 80 godina, 24. kolovoza 1947., ali i zahvalnost Bogu što nam je podario takve uzore koje nikakva prijetnja pogibijom i mačem nije mogla rastaviti od ljubavi Kristove.“

Ti su mučenici predstavljeni kao uzori koji pokazuju da je moguće ostati vjeran i kada su vjerski i nacionalni identitet napadnuti. Biskup Majić zatim je s povijesnoga sjećanja prešao na sadašnji trenutak i pozvao vjernike da uđu u školu križa, vjernosti i praštanja. Posebno je pozvao roditelje, mlade, svećenike, redovnike i redovnice da vjeru žive autentično, a ne samo kao tradiciju:

„Možda naše vrijeme neće tražiti od nas krv mučeništva. Ali naše vrijeme itekako traži svjedoke. Traži ljude koji će biti vjerni kada je lakše biti nevjeran. Očeve i majke koji će svojoj djeci prenijeti vjeru. Mlade koji se neće stidjeti Krista. Svećenike koji će ostati vjerni svome pozivu. Redovnike i redovnice koji će pokazati da se život može potpuno darovati Bogu. Kršćane koji vjeru neće svesti na običaj i tradiciju.

Jer najveća opasnost za vjeru nije uvijek progon. Sjetimo se kako nam je vjera bila živa u vrijeme nenaklonoga komunističkog režima i progona. Veća je opasnost ravnodušnost. Ne mržnja prema Bogu, nego život kao da Boga nema. Ne otvoreno odricanje od Krista, nego tiho udaljavanje od njega. Zato, dok danas stojimo na ovom svetom mjestu, zahvalimo Gospodinu za dar bl. Miroslava Bulešića. Zahvalimo mu za sve svjedoke vjere. Zahvalimo za svaku prolivenu krv koja nije postala sjeme mržnje, nego sjeme vjere i novoga života.“

Na kraju misnoga slavlja iz župne crkve sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile krenula je procesija sa svijećama i relikvijama bl. Miroslava Bulešića ulicama Lanišća. Po povratku u crkvu mons. Željko Majić blagoslovio je okupljeni narod relikvijama blaženika, objavila je Porečka i Pulska biskupija.