Draga braćo i sestre u Kristu,

stojimo danas na tlu koje je zanijemio pred strahotom, ali koje pamti i tišinom govori. Husina jama nije samo zemljopisna oznaka — ona je uklesana u kamenu ove zemlje, ona je rana u srcu svih nas i svjedok jedne teške stranice naše prošlosti. Tisuće nedužnih žrtava, bačenih u ovaj bezdan, nisu zaboravljene pred Bogom, iako su komunistički sistem i njegove sluge pokušali zatrti i njihova imena i njihovo stradanje.

Na početku Svetog pisma stoji: „Krv brata tvoga viče k meni sa zemlje“ (Post 4,10). Bog čuje. Bog pamti. I mi smo danas ovdje upravo zato — da zajedno s Bogom čujemo i pamtimo, da zajedno s Njim žalimo, ali i da zajedno s Njim tražimo mir koji nadilazi svaki oblik ljudskog pravdanja nemira i neopraštanja.

Svaki čovjek koji je ovdje izgubio život imao je ime. Imao je lice. Imao je majku koja ga je nosila i rodila, dijete koje ga je čekalo, san koji nikada nije ispunio. Zatirač života je htio od njih napraviti brojeve, statistiku i šutnju. Ali Crkva, koja čuva sjećanje, ustaje i govori: nije tako! Franjevci s obje strane ovih planina koji su stoljećima bili uza svoj narod i trpjeli s njim uspostaviše ovaj spomen sa svima vama dostojanstveno. Isus Krist, koji je i sam umro nasilnom smrću kao nevin čovjek, poznaje svaku od ovih žrtava po imenu. U Evanđelju čitamo da On zna svakoga po imenu i da ni vrabac ne pada na zemlju bez Očeva znanja. Bog itekako poznaje one koji su izgubili život u mraku ove jame!

Zašto mi dolazimo ovdje? Zašto palimo svijeće, zašto molimo, zašto uopće išta govorimo? Činimo to iz ljubavi: iz ljubavi prema mrtvima koji zaslužuju dostojanstvo spomena; iz ljubavi prema živima koji trebaju znati istinu da bi mogli graditi sigurniju i bolju budućnost; te iz ljubavi prema samima sebi, jer narod koji zaboravlja svoju muku, stradanja i patnju osuđen je da mu se ponovi.

Papa Ivan Pavao II., danas svetac, govorio je: „Ne postoji mir bez pravde, ne postoji pravda bez oprosta.“ Ove dvije istine su u napetosti, ali ne i u suprotnosti. Mi moramo tražiti istinu i pravdu o onome što se ovdje dogodilo, a istovremeno i otvarati svoje srce milosti. Oprost ne znači zaborav. Oprost znači zadobiti nutarnji mir i odbiti da počinitelji zla imaju posljednju riječ.

Kao kršćani, ne dolazimo na ovakva mjesta samo s tugom. Dolazimo i s nadom. Vjerujemo da smrt nije kraj — da Onaj koji je stvorio čovjeka iz ljubavi ne može dopustiti da ga zauvijek uništi nečija mržnja. Krist je iz groba ustao živ. To uskrsnuće nije samo za Njega — ono je obećanje za svakoga tko je patio u nepravdi, za svakoga tko je umro napušten. Vjerujemo da se i duše ovih žrtava nalaze u Božjim rukama — rukama koje ne zaboravljaju, rukama koje liječe, rukama koje vraćaju dostojanstvo oduzeto nasiljem. I molimo se da im Gospodin podari vječni mir, mir koji je puno veći od onoga koji im je na ovoj zemlji bio uskraćen.

Stajati nad ovim bezdanom traži od nas i nešto više od sjećanja, puke žalosti i gledanja u prošlost. Ova nas jama je svjedok kamo vodi trenutak u kojemu čovjek pristane na laž da se zlo može opravdati višim ciljem, ideologijom ili osvetom. Bezdan Husine jame nije iskopala samo mržnja onih koji su povukli okidač; iskopala ga je i šutnja onih koji su okretali glavu, kao i slijepo pristajanje na podjele koje u drugome čovjeku više ne vide brata, nego neprijatelja.

Zato nas ovo mjesto danas poziva na duboko preispitivanje vlastitoga srca. Ne smijemo dopustiti da nas tuđa nepravda otruje, niti da pod krinkom pravednosti u sebi gojimo klicu neke nove mržnje. Naša je kršćanska i ljudska dužnost biti stražarima istine koji se ne boje imenovati zlo, ali i graditeljima mostova koji odbijaju podizati nove zidove. Ako iz ovoga mraka ne ponesemo svjetlo opomene, ljubavi i preobraženja, onda nismo u potpunosti razumjeli žrtvu onih nad čijim spomenom danas molimo.

Odlazeći odavde, nosimo sa sobom veliku odgovornost: odgovornost da čuvamo sjećanje i prenosimo ga novim naraštajima; odgovornost da gradimo društvo u kojemu se ovakvo zlo više nikada i nikome ne dogodi — bez obzira na vjeru, naciju ili podrijetlo. Jer svaki je čovjek stvoren na sliku Božju i svako je umorstvo nevinoga čovjeka svetogrđe. Neka ovo mjesto za nas ne bude samo grob, nego i izvor: izvor suosjećanja, izvor istine i izvor odlučnosti da živimo po mjerilima Evanđelja, po mjerilima ljubavi koja je jača od mržnje i po mjerilima života koji pobjeđuje smrt.

Gospodine Bože, Ti si Otac svakoga života. Predajemo Ti danas sve žrtve ove jame, sve kojima je nasilno oduzet život u mračnim godinama rata. Prihvati ih u svoju svjetlost. Utješi sve koji za njima tuguju. Podaj nam snagu da pamtimo oslobođeni od mržnje, da tražimo pravdu bez osvete i da gradimo mir koji traje. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.