Nakon prvijenca „Ranjeni čovjek. Biblijsko-teološka promišljanja nad stvarnošću ljudske ranjenosti“ objavljenog 2025., Benaković na 148 stranica donosi teološko-pastoralno djelo „Nadati se nemogućem. Nada u kontekstu biblijskih tekstova Novoga zavjeta“.

O knjizi koja približava smisao nade promišljajući s čitateljem zašto i čemu se nadati govorili su: teolog i filozof prof. dr. sc. Krešimir Šimić, sveučilišni profesori dr. sc. Antonija Huljev, dr. sc. Vesna Bjedov te autor vlč. dr. sc. Ivan Benaković.

Uvodeći u misaoni povijesni kontekst filozofsko-teološkog motrenja nade Šimić je podsjetio da je papa Franjo (u svibnju 2024. objavio i svečano predao bulu Spes non confundit, hrv. „Nada ne razočarava“ proglašenja 2025. jubilejskom) odredio Svetu godinu i središnju temu nadu, a jubilej 2025. nazvao Jubilejem „Hodočasnika nade”, nade koja je živa i ne razočarava.

„Iako je aretologija bila razvijena u antičkoj grčko-rimskoj kulturi, nada nije bila u njezinu središtu. Njezin status bitno se promijenio razvojem kršćanske teologije. Tada je zadobila status teologalne krijeposti (uz vjeru i ljubav). Ipak, u filozofijskoj, pa i teološkoj tradiciji posvetili su joj malo pažnje“, ustvrdio je.

„Zanimljivo, nada je postala aktualna u 20. stoljeću. Posebnu su joj pažnju dali Josef Pieper, Gabriel Marcel i Ernst Bloch. Piepera spominje i Benaković kada piše o bogoslovskim krepostima u 1Sol (najstarijem novozavjetnom tekstu). Doduše, Benaković spominje Pieperovu knjigu o vjeri“, razložio je Šimić podsjetivši i na teologiju nade Jürgena Moltmanna i  Josepha A. Ratzingera (papa Benedikt XVI.) koji je ostavio polog nade u vjeri u Krista: „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Vjera je „bit“, odnosno supstancija onoga čemu se nadamo… Na poziv Crkve, odazvao se i Benaković. Kao bibličar, o nadi je pisao iz biblijske perspektive. Ponajprije je riječ o analizi korpusa poslanica apostola Pavla – i to tzv. protopavlovske spise (autentične): Rim, 1 Sol, Fil, 2 Kor – i deuteropavlovske (držimo da ih je pisao apostol Pavao, no bibličari dvoje o autorstvu) spise kakva je Poslanica Efežanima. (Ef 1)“, istaknuo je Šimić.

„Analizirao je i nadu u Ivanovu evanđelju i Otkrivenje. Struktura je ista u svim poglavljima: prvo se donosi biblijski tekst, a zatim ga se analizira (bilo tako da ga kontekstualizira, izdvaja metaforički govor) da bi na kraju završio ‘Pitanjima za završno osobno ili zajedničko promišljanje na temelju pročitanog teksta’. Upravo takvi završetci ukazuju da je Benakovićeva knjiga ponajprije pastoralno orijentirana. On nije opterećen teškom egzegetskom terminologijom, već uvijek biblijski tekst nastoji dovesti u konkretnu životnu situaciju“, zaključio je.

Predstavljačica Huljev je istaknula vrjednosnu teološku razinu knjige iz koje se u sedam poglavlja može iščitavati smisao vjere, u duhu Pavlovih poslanica osobna preobrazba „umiranja sebi samom“, a osobito je značajna pedagoška duhovnost štiva kao, rekla je, „čin za buduće odgojno djelovanje“.

Predstavila je knjigu unutar antopološko-pedagoškog okvira u kojemu je iščitala sadržaj knjige, a posebice Poslanice apostola Pavla koji je, istaknula je, kako svojom riječju tako i djelima nastojao pastoralno, ali i odgojno djelovati na prvu kršćansku zajednicu te se iz tog motrišta „uočava važnost implicitne pedagogije svakog odgojitelja“. Huljev je naglasila da knjiga pokazuje kako se kršćanski navještaj ostvaruje u pedagogiji kroz poštovanje, prihvaćanje i ljubav.

„Mnogobrojni autori su tematizirali nadu u svojim djelima: pjesnici su je opjevali u stihovima, književnici u proznim tekstovima, glazbenici u pjesmama, likovni umjetnici u svojim likovnim izričajima. U svim tim djelima tema nade predstavlja vrijednu općeljudsku kategoriju. Međutim, postoji i druga perspektiva koju tema nade otvara, a to je kršćanska, vjernička, biblijska perspektiva koju tematizira vlč. Ivan u svojoj novoj knjizi. O ovoj problematici – nadi kao dubokoj, smislenoj i vjerničkoj trajnosti te onoj koja se propinje jednom drugom životu – onom vječnom – autor promišlja i progovara, odnosno piše usredotočeno, razložno i vođeno“, istaknula je Bjedov.

Razložila je četveroslojnost knjige koju odlikuje: dubina i metaforičnost nade kao biblijske trilogije; retorička intonacija autorovih razmišljanja; autorova pitanja čitatelju vjerniku; stilska intonacija uporabe glagola bivati i njegovo značenje u kontekstu ove knjige“. „Biranim ishodišnim tekstovima Novoga zavjeta fascinantnom dubinom i analitičnošću autor autentično razlaže i razmatra govor o nadi te ga približava prosječnom dobronamjernom čitatelju, običnom vjerniku koji živi svoju svakodnevicu bremenito noseći svoje križeve“, rekla je.

Bjedov je predstavljanje zaključila ogledom o dizajnu korica knjige primjećujući kako se „u likovnom krajoliku oblikovane naslovnice ističe nebeska svjetlost i hodajuće mnoštvo, svojevrsna simbolika oslikanog naslova i vrijedna poruka čitatelju vjerniku: uz sve nade koje svakodnevno zazivamo, poput: ima nade, u nadi je spas, nemojmo zaboraviti našu kršćansku vjerničku nadu – onu koja čini smisao našega postojanja i koju ova knjiga nastoji ne samo zadržati, nego i produbiti te učiniti je čvršćom, nepokolebljivom i ustrajnom“.

Autor Benaković uvodno je razložio nastanak djela kao plod redovitog mjesečnog pisanja za „Vjesnik“ Đakovačko-osječke nadbiskupije u kontekstu jubilarne „Godine nade“ iz čega je proizišlo tematiziranje tekstova o nadi o kojoj najviše govori sv. Pavao.

„Mi se nadamo mogućem, ne nemogućem. Namjerno sam naslovio knjigu ‘Nadati se nemogućem’ da ljudi počnu razmišljati. Često smo potrebni provokacije, mora se dovesti koncept u pitanje da se pokrene rasprava i ulazi u dubinu problema. Na čemu se temelji kršćanska nada? Na Kristu. Točka. Nema tu sad neke filozofije. I središte ove knjige je Krist. Smisao ove knjige je prikazati da je Krist sadržaj, objekt i konačni cilj kršćanskoga života. Putem čitanja biblijskoga teksta pokazati da mi sada živimo u vjeri sa Kristom i da ćemo jednoga dana, nadamo se, doći u potpuno zajedništvo sa osobom Isusa Krista, prijeći u trajnu radost“, poručio je.

„Knjiga nije utopijski proglas, nego želi biti realni (stvarni) prikaz ljudskog života. Ovo je pastoralni tekst koji počiva na teološkim istinama, na biblijskoj teologiji i znanosti, ali ima jako puno pastoralnih iskustava. Gdje smo najviše dirnuti, izloženi posumnjati, ne nadati se? Na sprovodu, kad netko umre“, rekao je Benaković.

Pročitao je odlomak iz knjige (117. str.) iz tumačenja o Isusovom susretu s Martom i Marijom (Iv 11) kada je umro njihov brat Lazar koji govori o nadi i žalovanju, naglasivši: „Ono što se događa Marti dok gleda mrtvo tijelo svojega brata, događa se ujedno i svakome čovjeku, bio on vjernik ili ne… Isus svakoga vjernika poziva da, dok gleda ljesove pokojnika, ne gleda na njih kao na vječni oproštaj od svojih najbližih, nego da u vjeri i nadi istinski iščekuje ponovni susret s njima u slavi. Vjera tada biva ona koja će čovjeka nositi dalje.“ Zaključio je da u kriznim životnim situacijama, strahovima i svakodnevnoj kušnji  „besmrtan čovjek treba početi ozbiljno računati sa vjerom, sa Kristom, sa Crkvom i tako istinski iznova obnoviti i oplemeniti vlastiti život, a ako će ova knjiga pomoći u tome, slobodno za njom posegnite“.

Svečanost je uz vodstvo novinara Filipa Kuštre otvorena i praćena duhovnim skladbama u izvedbi vokalistice Ozane Šibalić i gitarista Domagoja Sajtera. Kuštro je na kraju moderirao razgovor s autorom o temi razočaranja, beznađa i nade. Domaćin susreta bila je donjogradska župa u kojoj je vlč. Benaković pastoralni suradnik.

Izišla nova knjiga vlč. Benakovića „Nadati se nemogućem“