Zagreb, (IKA) – Ovogodišnji niz tribina „Zajednički vidici” u organizaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi i uz moderiranje prof. dr. Valentine Blaženke Mandarić, s aktualnom temom Žena i obitelj pred izazovima Istanbulske konvencije nastavljen je 25. travnja u dvorani „Vijenac” Nadbiskupijskog pastoralnog instituta. Okupilo se oko 200 slušača, a premda su najavljena tri govornika, prof. dr. Dubravka Hrabar bila je spriječena u dolasku. U temu je kratko uvela moderatorica tribine predstavljanjem predavača prof. dr. Tončija Matulića i Ljilje Vokić, prof., konstatirajući kako je Istanbulska konvencija već ratificirana – dakle donesena je i potvrđena i postala je dio naše stvarnosti. Vokić je na početku svog kratkog izlaganja konstatirala kako je stvarnost Istanbulske konvencije takva da zadire upravo u bit obitelji. Iznijela je činjenicu da je u hrvatskom zakonu pojam roda već implementiran, a i spol se administrativno može promijeniti samo izjavom, i to od osobe koja ne mora biti ni punoljetna, pri čemu Ustav RH poznaje samo pojam spola. Pritom je iz vjerničke perspektive i osobnoga uvjerenja istaknula kako je jedino Bog Stvoritelj koji čovjeka stvara kao muškarca i ženu, posve ravnopravne, ali s određenim razlikama koje oni zatiču među sobom. Istanbulska konvencija, smatra Vokić, uz ukidanje jasnih razlika između spolova, radi i na iskorjenjivanju predrasuda, uz čiji bok se stavljaju i običaji i tradicija kao dio predrasuda, što izravno zadire upravo u obitelj i njezinu ulogu u odgoju mlađih generacija. Poništavanje određenih tradicionalnih i obiteljskih vrijednosti vodi se pritom i na razini odgojno-obrazovnog sustava, gdje se kroz nastavne materijale koji promiču rodno nestereotipne rodne uloge prilagođene nastavnim sposobnostima učenika uključuje u sve razine obrazovanja. Ustav, pak, ističe predavačica, štiti pravo roditelja da dijete odgaja kako on želi. To je ipak nemoguće ostvariti ako i neformalna okruženja u kojima djeca provode većinu svojega slobodnog vremena (poput sporta) promiču i djecu navikavaju na drukčije teorije.
Dr. Matulić zapitao se najprije treba li nas doista podsjećati da se treba boriti protiv nasilja nad slabijima i ranjivijima, konstatirajući kao obitelj pak kao božanska ustanova i temeljna stanica svakog društva uživa i posebnu zaštitu države. Ipak, upozorava on, nijedna konvencija koja je donesena nije iskorijenila ono za što je donesena. Treba joj, dakle, pristupiti kritički, tim više što nas podsjeća na nešto što je samorazumljivo. Problem se na tom tragu ipak javlja jer se borba protiv nasilja tu predstavlja kroz mainstream gender teorije. Javlja se „činjenična sumnja” – dakle relativizacija i obezvrjeđivanje činjenica koje do sada nisu dovođene u pitanje. U tom smislu su i običaji i tradicija stavljeni u istu ravninu s predrasudama, što ni najdobrohotnije čitanje Istanbulske konvencije ne može sakriti. Javlja se pritom sumnja u angažirano implementiranje novih teorija u odgoj, obrazovanje i medije, a pomoću kojih se cilja na najranjivije članove društva u procesu rasta i sazrijevanja. Distinkcija roda i spola na kojoj se temelji rodna teorija jest neodređenost biološke činjenice spola, i stavljanje roda u kontekst sociološke uloge, što je više pitanje medicine, nego prava i teologije, ističe predavač. Tako se razdvaja biološko od društvenoga te se otvara čitava lepeza subjektivnih izjašnjavanja i relativizacija onoga što je do jučer bilo standardno, što nas pak uvodi u promišljanje o opstanku cjelokupnoga ljudskog roda, zaključuje dr. Matulić.
Moderatorica tribine dr. Mandarić temu je produbila uz nekoliko pitanja za govornike, istaknuvši kako i mnogi koji se ne izjašnjavaju vjernicima ne prihvaćaju Konvenciju. Na tom tragu dr. Matulić ističe kako je savjest i moralni zakon ono što čovjek zatiče u sebi, a ne daje mu se izvana, što se pak odnosi i na nevjernike. Jer svi ljudi žele za svoju djecu da budu dobri ljudi, kao što su i oni sami, koji su izniknuli pod okriljem običaja i tradicije, a čemu se odjednom suprotstavljamo kao prema predrasudama. Predavači su se složili kako se na kraju sve svodi moći, one moći koja će zakonski regulirati svako eventualno kršenje Konvencije. Kako će se to odraziti na odgoj i obrazovanje još nije poznato, ali roditelji su prvi odgojitelji svoje djece i pozvani su boriti se za svoje pravo o odlučivanju o njihovu odgoju i obrazovanju, osobito sada kad se apelira i na slobodno vrijeme njihove djece, a to je vrijeme kad djeca izmiču roditeljskoj kontroli.