Homilija nuncija Lingue na spomendan smrti Bonifacija Ivana Pavletića

Župa Gospe Snježne, Kutina
4. studenoga 2020.
Spomen brata Ivana Bonifacija Pavletića
Homilija

Preuzvišeni,
gospodine župniče,
draga braćo i sestre,

Radostan sam što mogu biti ovdje s vama i predslaviti godišnjicu „sretnog prijelaza“ brata Ivana Bonifacija Pavletića.

Kada sam upitao patra Mariana, koji me je pozvao zajedno s vjernom sestrom Mirijam predvoditi ovo euharistijsko slavlje, ima li nešto posebno što bi mu bilo na srcu, a što bih tijekom homilije priopćio vjernicima, nešto na što bih trebao usmjeriti pažnju, on mi je jednostavno odgovorio: „Da se brat Bonifacije ponovno vrati u Hrvatsku.“

Nemam vam, dakle, što drugo reći nego: vratimo kući brata Bonifacija, vratimo ga u Zbjegovaču gdje je rođen, vratimo ga u Kutinu odakle je otputovao, vratimo ga u Hrvatsku, njegovu ljubljenu Domovinu koju je uvijek nosio u srcu premda joj se nije mogao vratiti za života.

Očito je da pater Mariano nije mislio na njegove posmrtne ostatke koji počivaju, dobro očuvani, u Generalnoj kući Družbe Sinova Bezgrešnog Začeća u Rimu. Zapravo, 2008. godine, nakon što je započeo postupak beatifikacije, posmrtni su ostatci brata Bonifacija preneseni s rimskoga groblja Campo Verano, gdje je u početku bio pokopan, u crkvu Družbe kojoj je pripadao ovaj sluga Božji.

Možda su i neki od vas bili nazočni pri prijenosu urne na slavlju koje je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u pratnji 250 osoba koje su došle iz Hrvatske. Divno svjedočanstvo koliko je zapravo ostao živ glas o svetosti brata Bonifacija čak i 100 godina nakon njegove smrti.

Vratiti brata Bonifacija kući očito znači vratiti njegov duh ovamo, prihvatiti njegovo duhovno naslijeđe, oživjeti njegovu poruku.

Čini mi se da nam Evanđelje koje smo danas čuli može pomoći u razumijevanju poruke koju nam je ostavio fra Bonifacije, kao i u tome što znači vratiti ga ovdje, u mjesta koje je on sam poznavao, u mjesta u kojima je primio svoja prva nadahnuća, tamo gdje se u njemu rodila želja da ljubi Boga iznad svega.

Riječ je o prispodobi o 10 djevica: 5 mudrih i 5 ludih.

Zapitajmo se: u čemu je razlika između jednih i drugih? Sve čekaju Zaručnika, sve nose svadbeno ruho, sve imaju upaljene svjetiljke, sve su pozaspale u dugom iščekivanju. Međutim, samo njih 5, kada zaručnik napokon stiže, ustaju i mogu upaliti svoje svjetiljke jer su ponijele sa sobom zalihe ulja u malim posudama. Evo, dakle, jedina razlika je u rezervnom ulju koje je njih 5 ponijelo sa sobom, a 5 nije.

Što nam Isus želi poručiti ovom prispodobom? Koje je značenje dodatnog ulja koje su ponijele mudre djevice?

Mnogi priznati tumači navode da je ono ulje simbol ljubavi. Tko ljubi, uvijek je spreman izići u susret Zaručniku, odnosno Gospodinu koji dolazi.

To je točno, ali se možda možemo zapitati: ako to ulje predstavlja ljubav, zašto onda one mudre nisu ljubile do kraja dijeleći ga s ostalima? Odgovaraju: „Jer ne bi dostajalo za nas i za vas“. Dakle, zašto svoje ulje nisu dale onima koje ga nisu imale, odričući se možda zbog toga susreta sa Zaručnikom? Ne bi li to bio veliki čin ljubavi?

Čini mi se da nam Isus želi poručiti da je ljubav nešto osobno, to jest: nitko ne može ljubiti umjesto mene. Ulje koje imaju u posudama ne predstavlja djela ljubavi koja su učinile, već samu želju za ljubavlju, želju da ljube. Želju za ljubavlju ne može se kupiti. Zapravo, kad se vrate sa svjetiljkama upaljenim kupovnim uljem, Zaručnik će im reći: Ne poznajem vas. Svijetlo kojim ste zapalile te svjetiljke nije vaše.

Odluka da ljubimo je osobna: ona se rađa, raste, hrani i živi u nama.

Evo zašto kažem da nam ova prispodoba pomaže shvatiti duh brata Bonifacija jer je on odlučio ljubiti i stalno je održavao živom tu čvrstu želju da ljubi Boga.

Od djetinjstva je imao želju ljubiti Isusa. Priče iz njegova djetinjstva govore da je rado otišao u Kutinu, ne samo da nauči postolarski zanat, već, prije svega, kako bi mogao biti bliže Crkvi i sudjelovati svaki dan na Misi. Oduvijek ga je vukla želja da ljubi Boga i tijekom cijeloga života pokretat će ga ta ista želja. Kako je pokazivao tu svoju ljubav prema Bogu? Prihvaćajući uvijek, vedro i radosno, Njegovu volju.

U jednom od posljednjih pisama, kad je već bio ozbiljno bolestan, nekoliko mjeseci prije svoje smrti, napisao je stricu: „Dajem vam do znanja da sam zahvaljujući dobrom Bogu živ, premda nisam baš dobra zdravlja, ipak sam sretan jer dobri Bog tako hoće.“

Želja da ispuni ono što Bog želi, što god to bilo, uvijek je pokretala brata Bonifacija: upravo je to za njega bilo ulje koje je imao u zalihi i koje mu je omogućilo da zapali svjetiljku i ode ususret Zaručniku, čak i kad je Zaručnik iznenada stigao u obliku teške bolesti.

Vratiti duh brata Bonifacija u Kutinu, u Hrvatsku, znači nasljedovati ga u vršenju Božje volje u svakom trenutku, s radošću kao što je on to činio. Vidite, ovo je važna stvar: biti radosni u vršenju Božje volje, a ne samo da se „pomirimo“ s Njegovom voljom kad se nema što više učiniti, već da poput fra Bonifacija uskliknemo: „Sretan sam jer dobri Bog tako želi.“

Ovo je tako lijepo jer svi možemo vršiti Božju volju. Bog, zapravo, ne traži od nas da učinimo nešto za što nismo sposobni i neće pustiti – kao što kaže sveti Pavao Korinćanima – da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati (1 Kor 10,13).

Brat Bonifacije nije učinio ništa izvanredno, ali je sve radio na izvanredan način, to jest besprijekorno, obične stvari, vršeći volju Božju svaki dan, o čemu svjedoči jedan od njegove subraće, brat Eugenio, neposredno nakon Bonifacijeve smrti.

Čitajući njegovu biografiju, dirnula me, na primjer, njegova vjernost u vježbanju pobožnosti, i to posebno u svakodnevnoj meditaciji. Rekli bismo ništa posebno. Ta svi smo pozvani to činiti. Da, ali on je to činio s izvanrednom vjernošću i predanošću.

Da bismo ponovno oživjeli njegov duh, dakle ne trebamo misliti da moramo činiti neke neobične stvari, već iz ljubavi prema Bogu činiti na izvanredan način one male stvari koje Gospodin od nas traži.

Ako malo obratimo pažnju, vidjet ćemo da i među nama ima mnogo malih Bonifacija. Tu mislim na onog oca kojeg sam vidio kako ulazi u zagrebačku katedralu i zaustavlja se pred vratima crkve kako bi naučio svog sinčića dobro načiniti znak križa. Zaista me to dirnulo jer taj otac živi duh fra Bonifacija.

Papa Franjo u apostolskoj pobudnici Gaudete et Exultate (Radujte se i kličite!) piše o pozivu na svetost u suvremenom svijetu: Volim vidjeti svetost u strpljivome Božjem narodu: u roditeljima koji s neizmjernom ljubavlju podižu djecu, u muškarcima i ženama koji naporno rade kako bi uzdržavali svoje obitelji, u bolesnima, starijim redovnicama koje ne skidaju osmijeh s lica. U njihovoj svakodnevnoj ustrajnosti, kojom iz dana u dan kroče naprijed kroz život, vidim svetost vojujuće Crkve. To je često svetost ‚u susjedstvu‘, svetost onih koji žive u našoj blizini i odraz su Božje prisutnosti (GE 7).

Oživjeti duh brata Bonifacija, osim toga, znači znati pretvoriti svaku prepreku u priliku za ljubav baš kao što je on to činio.

Na primjer. Zamislite da ste zapeli u gradskom prometu. Radovi su i nitko vas na to nije upozorio. Više se ne možete vratiti nazad, niti ići naprijed. Što tada činite? Netko počne psovati, ljutiti se, vikati. Najvulgarniji čak idu toliko daleko da proklinju. Poznato vam je? A što se mijenja? Hoće li promet profunkcionirati zbog našeg psovanja? Ne. Pa zašto ne bismo iskoristiti to vrijeme za molitvu? Često se žalimo da imamo malo vremena za molitvu! Počnimo razgovarati s Gospodinom, pogledajmo s Njime naše planove. Govorimo Mu kao da je prisutan, kao da sjedeći pored nas u autu. I ova neugodnost, i ova gužva u prometu, također su Njegova volja. Glavni uzrok, istina je, može biti neka nesreća ili srušeno stablo u oluji, ali krajnji uzrok, onaj koji se odnosi na nas, jest taj što nas je Bog htio zaustaviti da neko vrijeme provede s nama. A mi, umjesto da ga prihvatimo i prepoznamo kao Zaručnika koji dolazi, nanosimo Mu uvrede!

Pretvoriti prepreke u prilike znači vratiti duh brata Bonifacija kući. Ljutnja, zapravo, ne rješava probleme, ona samo povećava tlak i utječe na gubitak unutarnjeg mira. S druge strane, onaj tko umije vidjeti Božju volju i u svakoj nepredvidivoj situaciji, nalik je mudroj djevici koja sa sobom nosi zalihu ulja, i koja je spremna susresti Zaručnika koji dolazi, neočekivano, u bilo kojem trenutku.

Dojmilo me se svjedočanstvo jednog subrata koji je kod brata Bonifacija primijetio njegovu pažnju s kojom je obavljao male stvari, čak i najmanje. Uvijek spreman promijeniti svoje planove, sretan sa svakom novom Božjom voljom, čak i u stvarima od malog značaja. Brat Serafino o tome piše: „Zauzet čišćenjem svjetiljki, metenjem soba i drugim sličnim vrlo jednostavnim  dužnostima, nikada nije pokazivao odbojnost, štoviše, vršio ih je s takvom marljivošću i preciznošću, kao što to drugi čine u poslovima od velike važnosti.“

Isti svjedok također piše: „Bila mu je u međuvremenu povjerena briga za blagovaonicu. Čim bi završio svoj posao, odmah se povlačio na svoje omiljeno mjesto, u kapelu. Ali eto ondje, baš usred molitve, stiže poziv brata kuhara koji ga je namjerno prekidao nekoliko puta za redom, često zbog beznačajnih sitnica, kako bi ga iskušao i vidio hoće li se naljutiti ili pokazati nestrpljivim. Ali Ivan (tj. Bonifacije), ne da je trčao, letio je svaki put da izvrši primljenu zapovijed, kakva god ona bila, i to s toliko mira na licu da je i sâm kuhar bio zapanjen, i to onaj kuhar koji je u drugoj subraći često nailazio  na suprotno.“

Ukratko, mudrost 5 djevica koje su sa sobom ponijele ulje jest sposobnost da u svemu, čak i u neočekivanom, vide Božju volju. Samo onaj koji posjeduje tu sposobnost uvijek je spreman na susret sa Zaručnikom. Svoj život prilagođava Božjim iznenađenjima te ostajući uvijek u ljubavi, neprestano bdije.

To je bio način života brata Bonifacija. Ako ga želimo vratiti ovamo, moramo biti dostojni onoga što je generalni ministar, blaženi Luigi Monti, utemeljitelj Družbe Sinova Bezgrešnog Začeća, rekao kad bi vidio dobrog učenika: „Ovaj je drugi Bonifacije.“

Ako ga želite bolje upoznati kako biste ga bolje nasljedovali, predlažem da pročitate prekrasnu knjigu velečasnog Ivana Grbešića Brat Ivan Bonifacije Pavletić, mladi svjedok Evanđelja. Tamo ćete između ostalog vidjeti da je brat Bonifacije, kako bi uvijek bio odlučan u vršenju Božje volje, imao dvostruku tajnu: Euharistiju i Mariju.

Ovom prilikom se moramo sjetiti i pokojnog monsinjora Vladimira Stankovića, koji se ovdje rodio i odrastao i koji je u mnogočemu proslavio i zadužio svoj rodni grad Kutinu. Bio je tajnik kardinala Šepera, dugo godina je bio ravnatelj Hrvatske inozemne pastve, generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije, ali i veliki štovatelj i promicatelj kauze Brata Bonifacija. On je svoju obiteljsku kuću poklonio Sinovima Bezgrješne, tako da su oni danas ovdje u Kutini u svojoj vlastitoj kući.

Neka Majka Marija, službenica Gospodnja, ona koja je uzor vršenja Božje volje, izmoli nove sljedbenike Brata Bonifacija, brojne druge sinove i kćeri Bezgrješne, u Kutini, u Sisačkoj biskupiji i u cijeloj Hrvatskoj, tako da se i za nas može reći: Ovaj je drugi Bonifacije!