Portal Bitno.net razgovor s mons. Linguom pripremao je i vodio tijekom nekoliko mjeseci. Razgovor je vođen putem elektronske pošte, a dodatna pitanja produbljena su tijekom susreta uživo u prostorijama Nuncijature na zagrebačkom Ksaveru. Prvi dio razgovora s nuncijem Linguom za portal Bitno.net u cijelosti možete pročitati na ovoj poveznici, a drugi dio razgovora na ovoj poveznici. U nastavku prenosimo dio prvoga dijela razgovora.

– Vaša Ekselencijo, apostolski ste nuncij u Hrvatskoj nešto više od tri godine. Koji su bili Vaši ciljevi kada ste dolazili i što mislite koliko ste ih do sada ostvarili?

Moj je jedini cilj, a odnosi se na svako imenovanje, ne samo u Hrvatskoj, da se u zemlji u koju sam poslan osjeti blizina Svetog Oca. Nastojati riječima i djelima ojačati jedinstvo mjesne Crkve s onom sveopćom, s Tijelom Kristovim u njegovoj cjelovitosti što također uključuje i odijeljenu braću.

Što se konkretno tiče Hrvatske, mislim na pobudnicu svetog Ivana Pavla II. sadržanu u pismu napisanom povodom godine posvećene knezu Branimiru, u kojoj Papa inzistira na važnosti vjernosti Crkvi i podsjeća na savez sklopljen između Hrvata, Krista i Crkve: „Svojom ustrajnošću načinili ste svojevrstan savez s Kristom i Crkvom: ostati vam je u tom savezu, koliko god vremena bila tomu protivna. Onakvi kakvi bijaste od slavne one godine 879., takvi uvijek ostajte“ (Ivan Pavao II., Poslanica prigodom slavlja Branimirova jubileja, 15. svibnja 1979.).

To je i moj cilj: oživjeti tu „vrstu saveza“ između hrvatskog naroda, Krista i njegove Crkve, unatoč poteškoćama na koje se može naići te imajući na umu da je, kako kaže papa Franjo, svaka moguća kriza ujedno i prilika.

– Kako biste procijenili stanje Crkve u Hrvatskoj, kako one institucionalne tako i cjelokupne? S kojim ste se izazovima susreli, a koje ste pozitivne strane doživjeli? Koji je bio najdojmljiviji trenutak Vašeg dosadašnjeg boravka i zašto?

Našao sam živu Crkvu ukorijenjenu u tradiciji i otvorenu nadahnućima Duha, onome što se čini da Duh sugerira današnjoj Crkvi. Vitalnost brojnih novih karizmatskih pokreta, često potaknutih drevnim karizmama, dobar su znak toga.

Možda je izazov koji vidim za Crkvu u Hrvatskoj oživljavanje duhovnosti pučkih pobožnosti, koja je vrlo jaka i značajna (sjetimo se samo misa zornica u došašću, trodnevnica i devetnica povodom slavlja zaštitnika ili raznih obljetnica, procesija i sl.), zajedno s duhovnošću svakodnevnog života, kao što je opisano u apostolskoj pobudnici pape Franje Gaudete et exsultate, kako ne bi došla u opasnost da se zaustavi na vjerskoj praksi bez preobrazbe vlastitog srca i da ne uspije u iscjeljenju dubokih rana nedavne teške prošlosti.

Što se tiče dojmljivih trenutaka, moram spomenuti kako sam već drugu nedjelju po dolasku u Hrvatsku, bez prethodne najave, otišao na svetu misu u crkvu kojom upravljaju hercegovački franjevci u Dubravi. Iznenadilo me koliko sam ljudi, i to osobito mladih, vidio. Iz crkve sam se potom pješice uputio prema središtu grada kroz park Maksimir te „zavirio“ u crkvu sv. Petra u Vlaškoj ulici koja je također bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Ugodno sam se iznenadio. Slično sam doživio i u zagrebačkoj katedrali kada sam vidio dječaka od kojih četiri, pet godina kako ulazi u crkvu i na poticaj oca čini znak križa. Takve je prizore teško vidjeti u Italiji.

Pažnju mi je privukla i velika prisutnost časnih sestara na gradskim ulicama, što se više ne viđa ni u kojem europskom gradu, osim u Rimu. Dojmili su me se i susreti s brojnim vjernim Božjim narodom u svetištima i na mjestima hodočašća. Tu se opaža da to nije puko izvanjsko sudjelovanje, samo tradicija, već izraz dubokog osobnog uvjerenja. Mogu reći da me se jako dojmila pučka pobožnost.

No, ako baš moram izdvojiti određeni trenutak, tada bih odabrao prvu misu koju sam slavio u zagrebačkoj katedrali i spontani pljesak na kraju propovijedi koji me ganuo. Uostalom, već sam se tada, i ne poznavajući još hrvatsku pobožnost, implicitno osvrnuo na Gaudete et exsultate govoreći o svom prvom susretu s blaženim Alojzijem Stepincem kada sam ga, klečeći pred njegovim grobom, pitao što mogu učiniti da ubrzam njegovu kanonizaciju i kao da mi je odgovorio rečenicom koja je postala poznata: „Ne brini se za moju svetost, brini se za svoju!“ S vremenom sam sve više postajao svjestan da je to bilo „nadahnuće“ koje je došlo od Blaženika.

– Koliko su specifični izazovi i prednosti u Hrvatskoj slični onima u zemljama gdje ste do sada djelovali kao vatikanski diplomat? Što bi, recimo, Crkva u Europi mogla naučiti od Crkve u Africi?

Zemlje u kojima sam služio, bilo kao nuncij ili kao suradnik Nuncijature, vrlo su različite jedna od druge zbog konteksta, tradicije, stvarnosti: od Afrike do Sjedinjenih Američkih Država, od Bliskog istoka do Italije, uključujući šest godina u Vatikanu, a sada i u Hrvatskoj. Teško je međusobno uspoređivati ​​te situacije. Međutim, opažanje koje sam iznio nekoliko puta i koje može povezati život Crkve u tako različitim kontekstima je sljedeće: primijetio sam da poteškoće, izazovi, čak i progoni koji dolaze izvana povećavaju vitalnost Crkve, čiste je i osnažuju dok je unutarnje borbe, nejedinstvo, skandali slabe.

Kada govorimo o Crkvi u Africi i u Europi, ono što sam primijetio dok sam služio u Obali Bjelokosti je osoban odnos koji vjernici imaju s Bogom. U crkvama uvijek možete naći nekoga tko moli u tišini, u bilo koje doba dana. Osim toga, nedjeljna sveta misa za njih je središnji dio dana, a ne tek jedna od dnevnih aktivnosti. Jedan od razloga zašto na Zapadu ima sve manje duhovnih zvanja je upravo nedostatak molitve i to je ono što možemo naučiti od vjernika u Africi.

https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/intervju-nuncij-giorgio-lingua/

https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/intervju-apostolski-nuncij-u-rh-giorgio-lingua-2/