Na misi i blagoslovu polja sudjelovalo je stotinjak vjernika okupljenih od Neuma do Mostara, cijelih obitelji s djecom, a među kojima i potomak starih planištara iz neumskoga Gradca, današnji generalni konzul RH u Mostaru dr. sc. Marko Babić, čiji ostatci kamene kuće i prostrana imanja na Vranjkuši i danas odolijevaju vremenskim nepogodama.

Župnik Luburić u svome pozdravnom govoru podsjetio da je za župu Nevesinje, čiji su i prostrane Morine dio, ovo jubilarna godina, odnosno 120. obljetnica od njezina osnutka (1899.-2019.) te usporedio današnje vrijeme s vremenom kada je živio i proročki djelovao sv. Ilija.

U svojoj propovijedi biskup Perić opisao je borbu proroka Ilije i Baalovih svećenika kao i Božju pobjedu nad zlom. Potaknuo je sve prisutne na žarču molitvu i veću pobožnost kako bi svi zajedno ušli u kraljevstvo nebesko. Spomenuo je podatak da je oko 850. godine prije Krista, u vrijeme proroka Ilije bilo oko milijun ljudi od kojih vjernika – pravih štovatelja pravoga Boga – tek sedam tisuća. Takva je bezvjernost, kazao je biskup Perić, bila posljedica kralja Ahaba, koji je sebi za ženu uzeo poganku Izebelu, a ona sa sobom dovela poganske bogove te svećenike koji su počeli graditi hramove poganskim bogovima i božicama. Vidjevši da se nešto mora učiniti kako bi se ljudi spasili, sveti je Ilija, naglasio je biskup, najprije disciplinirao svoju narav, a potom – koliko je napredovao – uspio je čak i prirodu disciplinirati, do te mjere ne samo da su mu gavrani jutrom donosili kruha a večerom mesa, a vodu je pio iz potoka Kerita, nego kada bi on rekao kiši da se zaustavi, nastala bi suša; a kada je naredio da se kiša javi, nije je trebao dugo čekati.

Boreći se protiv pogana i bezbožna stanja, Ilija je protiv sebe izazvao oko 450 neznabožačkih svećenika koji su se klanjali Baalu i Aštarti. Predložio im je stoga da se popnu na brdo Karmel i vide koji je Bog pravi, a potom im rekao da, poput njega, naprave žrtvenik i žrtvuju vola. Svatko je od njih, prema Ilijinu navođenju, trebao zazvati svoje božanstvo kako bi se – po molitvama – upalila žrtva. Baalovi su svećenici pristali i bezuspješno zazivali svoga boga. Sveti je Ilija kleknuo i podigao glavu s molitvama na usnama, a Bog je čuo njegovu molitvu i odlučio se proslaviti. Kad je grom upalio žrtvu, a Baalovi svećenici to vidjeli, pobjegli su nizbrdo, ali ih je sustigla kiša u potoku Kišonu koja ih je potopila.

Biskup Perić potom je zapitao koliko u današnjemu društvu ima istinskih vjernika koji poštuju i obdržavaju Božje zapovijedi, a napose onu treću koja govori o svetkovanju dana Gospodnjega? U Ilijino doba ljudi su željeli osigurati plodnu žetvu pa su hrlili u Baalove hramove, a danas ljudi žele osigurati novac pa hrle na sve strane, ostavljaju i iznevjere i sebe i sve oko sebe, odriču se najviših vrijednosti karaktera i čovječnosti kako bi osigurali materijalan dobitak. Zaključujući svoju homiliju, biskup Perić pozvao je vjernike da ne prodaju svoju imovinu, nego da kao pravi potomci čuvaju i vrjednuju blago svojih očeva, djedova i pradjedova.

Zahvalivši okupljenima što i na ovakav način čuvaju uspomenu na svoje pretke, ali i svoju očevinu i djedovinu, župnik Luburić rekao je da će još više poraditi na učvršćivanju obnovljenih temelja oživljene tradicije ilindanske svečanosti na Morinama. Istodobno je, u prigodi 50. obljetnice svećeničkoga ređenja biskupa Perića (1969.-2019.), pastiru Crkve u Hercegovini zahvalio na brizi koju je u proteklih 20 godina od početka poslijeratne i materijalne i duhovne obnove župe Nevesinje, učinio za Nevesinje, Morine, Seljane i Ulog, a jednako tako i za Foču i Čajniče, kao i za druge krajeve ove prostrane župe.

Radost ovoga dana upotpunjena je u župnoj kući u Nevesinju kada je župnika Luburića i njegove suradnike i prijatelje, poštujući tradiciju i dobre običaje, pohodio i radost Ilindana s okupljenima podijelio o. Aleksa Zubac, dugogodišnji pravoslavni paroh mostarski, koji sada umirovljeničke dane provodi u nevesinjskome kraju.

Kada se cestom od Nevesinja prema Gacku prođe Kifino Selo te se skrene lijevo na makadamski put koji vodi u Ulog i dalje prema Kalinoviku, ubrzo se dođe i do planinskoga prijevoja Morine. Povijesni su izvori zabilježili da se ovaj kraj još svršetkom 15. stoljeća spominje kao pasište. S kraćim prekidima tijekom povijesti, Morine su, dakle, koliko je poznato, gotovo šest stoljeća pogodan kraj za ispašu stoke, kako nevesinjskoga kraja, tako još i više blaga tolikih planištara Donje Hercegovine. Kako i ne bi bilo tako kad su Morine prirodan rasadnik ljekovita bilja, a ujedno i prava zračna banja. Danas, nakon svih nedaća, na Morinama gotovo da i nema planištara, a u stara ih je vremena, pogotovo od sredine lipnja do sredine listopada – od Vidovdana do Lučindana – bilo toliko da se i pjesma tijekom rada tih vrijednih danonoćno razlijegala prostranom visoravni, napisao je u svom izvješću bogoslov Ivan.

Znali su stari planištari svoj identitet i do njega su držali, tako ni za teških ljetnih poslova nisu zaboravljali da sve što imaju – to im je darovano od Boga. Znali su da Boga ne smiju zaboraviti, nego ga i dalje zazivati, moliti mu se, ali mu i zahvaljivati. Slijedom toga, dolazeći ondje uglavnom iz stolačko-dubravskoga kraja, ali i iz drugih donjohercegovačkih predjela, i na Morinama su se utjecali svome nebeskom zaštitniku sv. Iliji, starozavjetnom proroku, za zagovor kod Svemogućega Boga u svim životnim prilikama. Želeći i u ovome kraju misom Boga slaviti i svoga zaštitnika častiti te njegovu zaštitu prositi, godine 1912. sagradiše na morinskoj Livodi crkvu Bogu na slavu i sv. Iliji na čast. Tu su neveliku kamenu crkvu, čiji su temelji i danas vidljivi, gradili majstori Jozo i Vidoje Vujnović, a u njoj bi se misa slavila na Ilindan te na Gospu od Milosrđa.

Crkva sv. Ilije stradala je u Drugom svjetskom ratu, a u poslijeratnom joj je vremenu kamen upotrijebljen za gradnju drugih objekata, koji su i sami danas u ruševnu stanju. Međutim, na 100. obljetnicu njezine izgradnje, 2012. godine, nakon sedam desetljeća ponovo je obnovljena stara tradicija i te je godine, o blagdanu sv. Ilije, na temeljima-ostatcima ove crkve slavljena misa kao žrtva i kao spomen-čin Kristova pashalnog otajstva, ali i kao spomen na duše brojnih pokojnih planištara od kojih su neki ondje i živote ostavili. Jedan je od tih planištara, mladić Marko Milanović iz Kruševa kod Stoca – prije 160 godina – upravo na Morinama, ispod brda Jakomira, ne želeći zanijekati svoju katoličku vjeru, položio život svjedočkom smrću.