Biskup Vukšić o izazovima i mogućnostima pastorala ratnih zarobljenika u multikulturalnom, multietničkom i multikonfesionalnom kontekstu

Skup o temi „Lišavanje osobne slobode u kontekstu oružanih sukoba. Poslanje vojnoga dušobrižnika“, koji je okupio predstavnike iz 47 zemalja iz cijeloga svijeta, među kojima je i vojni ordinarij u RH mons. Jure Bogdan, organizirali su Kongregacija za biskupe, Dikasterij za cjeloviti ljudski razvitak i Kongregacija za evangelizaciju naroda u povodu 70. obljetnice Ženevske konvencije (12. kolovoza 1949.) o odnosu prema ratnim zarobljenicima.

U sklopu teme predavanja su držali sveučilišni profesori, biskupi, vojne osobe, predstavnici Ujedinjenih naroda i Crvenoga križa i drugi stručnjaci, koji su govorili o međunarodnom pravu, o zaštiti djece vojnika i zarobljenih žena, o međunarodnim sukobima i onima koji to nisu, o bilateralnim i multilateralnim sukobima, o međunarodnom terorizmu, ne-državnim oružanim grupama, privatnim vojskama, itd. Među njima, na poziv organizatora, biskup Vukšić je popodne drugoga dana, 30. listopada, sudionicima skupa održao predavanje „Duhovno praćenje osoba lišenih slobode zbog razloga povezanih s oružanim sukobima u multikulturalnom, multietničkom i multikonfesionalnom kontekstu. Izazovi i mogućnosti“.

Nakon što je podsjetio da je duhovno praćenje osoba lišenih slobode obveza Crkve, istaknuo je da ta vrlo važna pastoralna tema postaje posebno osjetljiva kada je riječ o ratnim zarobljenicima. Redovito je i vrlo komplicirana, kad se radi i osobama lišenim slobode u sukobima, koji se događaju u etnički i vjerski složenim društvima i okolnostima. Upravo takva je Bosna i Hercegovina, u kojoj je tijekom posljednjega rata registrirano oko 1350 mjesta u kojima su držani zarobljenici, vojnici i civili, koji je, prema nekim studijama, bilo čak oko 200.000.

U ovakvim mjestima vrlo je teško organizirati duhovnu skrb za osobe lišene slobode, jer vjerskom službeniku redovito nije moguće ni približiti se. Dapače, tijekom toga rata čak su i neki svećenici bili uhapšeni i zatvoreni. No, ni jednomu od njih nije bilo dopušteno duhovno pomagati zatvorenicima, premda Ženevska konvencija (čl.33) određuje, da zarobljeni vjerski službenik ne može biti smatran ratnim zarobljenikom i da mu se mora omogućiti duhovno se brinuti za druge zarobljenike. I suprotno odredbama te Konvencije, zatvoreni svećenici bili su maltretirani, a neki čak ubijeni. Ipak, bilo je i situacija kad je biskupima i pojedinim svećenicima, premda uz velike rizike i poteškoće, bilo dopušteno barem nakratko posjetiti zatvorene osobe i vjernike, koji su ostali s druge strane crte sukoba. Bilo je također situacija kad su vjerski službenici i sljedbenici druge vjere posjećivali zatvorene radi duhovne i humanitarne pomoći.

Ženevska konvencija, nastavio je biskup Vukšić, garantira ratnim zarobljenicima, uz poštivanje pravila vojnih vlasti, pravo na vjersku skrb i široku slobodu prakticiranja vjere, uključujući prisustvovanje vjerskim obredima u prostorima, koji trebaju biti predviđeni (čl. 34). Također vojnim kapelanima, koji bi bili zarobljeni ili koji bi ostali sa zarobljenicima radi duhovne skrbi za njih, ista Konvencija predviđa sva prava i slobodno obnašanje službe prema svojim vjernicima (čl.35), što vrijedi i za zarobljene svećenike, koji nisu vojni kapelani (čl. 36).

Za situacije, u kojima među zarobljenicima nema vjerskoga službenika njihove vjere, a radi poštovanja njihovih vjerskih prava, Ženevska konvencija (čl. 37) određuje da će „radi vršenja ove službe biti određen, na zahtjev zainteresiranih zarobljenika, vjerski službenik pripadnik njihove konfesije, ili neke slične konfesije, ili kvalificirani laik, kada je to moguće s konfesionalnoga stanovišta“.

Prisutnost inovjernoga vjerskog službenika i njegova eventualna duhovna skrb za zarobljenike druge vjere ovise, međutim, ne samo od odredaba Ženevske konvencije i od formalnih dozvola vlasti, nego također od dobre volje vjerskoga službenika i, još važnije, od kanonskih propisa i pastoralne prakse Crkava i vjerskih zajednica o komunikaciji inovjeraca u svetim činima, kao i o njihovu načinu shvaćanja ljudskih prava i onoga što se naziva ius in bello, a to je vrlo slojevito i različito.

Katolički svećenik može vršiti duhovnu skrb u obliku molitve i blagoslova za sve nekatolike, koji to traže, a kršćanima može podijeliti i sakramente pomirenja, pričesti i bolesničkoga pomazanja. Protestantski pastor također može duhovno se brinuti za inovjerce ali njegova kršćanska zajednica ne poznaje spomenute pa se on nalazi u drukčijoj teološkoj situaciji. Zatim, pravoslavnim svećenicima njihove Crkve tradicionalno ne dopuštaju aktivnu komunikaciju u svetim činima, nego samo pasivnu, iako postoje neki znakovi otvaranja i moguće bi im bilo obaviti obred sprovoda kršćaninu koji nije pravoslavac. A kad riječ o islamskim propisima, oni ne dopuštaju moliti za umrle nemuslimane, ali za živoga nemuslimana bi mogli moliti s nakanom da ga Bog privede na pravi put.

Pitanje ljudskih prava također, nastavio je biskup Vukšić, ne shvaća se na jednak način. Pored Opće deklaracije o ljudskim pravima, od 1990. godine postoji i Kairska deklaracija u ljudskim pravima u islamu, koju je odobrilo Vijeće ministara vanjskih poslova Organizacije islamske konferencije. I za razliku od Opće deklaracije o ljudskim pravima, prema ovoj deklaraciji ljudska prava nemaju temelj u nekom dogovoru, ne zasnivaju se na naravnom pravu ili na ljudskom dostojanstvu, nego proizlaze iz Božjega priznanja i ne mogu biti zanemarena, sprječavana, kršena ili dokinuta. Punina ljudskih prava. k tomu, ne pripada čovjeku kao takvom, nego čovjeku muslimanu i biva priznata u okviru šerijata.

Ljudska i psihološka blizina te humanitarna i karitativna pomoć su obvezatne, gdje god je to moguće provesti. I, vjerni Isusovoj zapovijedi ljubavi, svi kršćani to su dužni vršiti prema svim ljudima i štiti njihove živote i prava. Naravno, posebice prema zarobljenim ljudima i u blizini smrtne opasnosti. Islam također savjetuje pomoć svim ljudima u potrebi. Također, lex islamica poznaje kategoriju ratnih zarobljenika, ali se tumači ne slažu, je li dopušteno uzimati ih za vrijeme dok traju sukobi.

Nakon izlaganja biskupa Vukšića, uslijedile su rasprave u četiri skupine: na engleskom, talijanskom, španjolskom i francuskom jeziku.