Kako kažu oni koji su ga poznavali, bio je veoma marljiv i pametan zato i nije čudno da se uspio izgraditi u vrhunskog intelektualca. Po prirodi je bio beskompromisan i polemičan, rođen za katoličkog novinara. U javne rasprave je ulazio vrlo rado svojim perom, iz čega smo dobili njegove najliterarnije radove. Bio je britak i jasan kad je branio obraz Katoličke crkve i svoga naroda.

Tko je Čedomil?

Rodio se u Posušju 1896. kao najstarije od devetero braće. Potječe iz obitelji koja je dala još dva svećenika od kojih je jedan, mons. Smiljan Čekada, bio sarajevski nadbiskup. U to vrijeme vlast je često premještala učitelje, tako je njegov otac zbog posla Hercegovinu zamijenio Bosnom.

Stoga je mladi Čedomil osnovnoškolsko obrazovanje završio u Kreševu. Potom je otišao u Travničko sjemenište te kao svećenički kandidat Vrhbosanske nadbiskupije maturirao 1914. Poslije ispita zrelosti odmah se upisao na studij teologije u Sarajevu koji je priveo kraju nakon završetka Prvog svjetskog rata, nakon čega je otišao u Innsbruck u Austriju.

Na Veliku Gospu 1919. bio je zaređen za svećenika u Sarajevu, a poslije mlade mise, koju je proslavio u Ostrošcu, vratio se u Innsbruck gdje je nastavio postdiplomski studij. Ostao je tamo do 1922. kad je, radnjom Mariologija sv. Ivana Krizostoma, promoviran u doktora teologije.

U svojoj svećeničkoj službi bio je tajnik nadbiskupa Šarića, bilježnik u crkvenom sudu, a 1925. biva imenovan kancelarom Ordinarijata. Bio je istovremeno duhovnik nekoliko katoličkih društava u Sarajevu. Godine 1932. počašćen je naslovom monsinjora, a 1935. imenovan je kanonikom Vrhbosanskoga kaptola. Od 1933. pa sve do 1943. u ime izdavačke kuće Akademija Regina apostolorum mons. Čedomil Čekada radio je u Katoličkom tjedniku.

Zapaženi članci

U veoma kratkom razdoblju postao je glavno pero i udarna oštrica Katoličkog tjednika. Redovito je pisao minimalno tri članka u novini, a ponekad i više od pet. U uvodniku, svojoj redovitoj rubrici, pisao je o svim aktualnim događanjima toga vremena. Tema za pisanje nije nedostajalo jer je živio u burnim vremenima. Pogotovo u predvečerje Drugog svjetskog rata, društveno-politički i religiozni život između dva velika rata je bio zanimljiv, a nasrtaji s Istoka i Zapada na hrvatski narod omogućavali su mnoštvo širine za pisanje.

U svojim uvodnicima je pozivao na svjetski mir, osvrtao se na moderne pošasti toga vremena koje truju katolički puk, ukazivao je na pogubnost komunističkog organiziranja radnika. U prilozima na ostalim stranicama Tjednika pisao je pod pseudonimom dr. Ins (doktorant iz Insbruka). Potpisivao se i sa: «Č» ili «ČČ», a pisao je i redovitu šaljivu karticu koju je potpisivao kao Liber.

U svojim prilozima se nije samo načelno zalagao za poboljšanje svijeta u kojem je živio nego je i konkretno ukazivao na probleme siromašnih i starijih tako se može reći kako je njegovo novinarsko djelovanje veoma aktualno i s današnje distance. Često je na komičan način pisao kao Liber ne štedeći se u kritici loših pojava koje je imao prilike sagledati. Imao je osjećaja za karitativni rad. Vodio je brigu o moralu među mladima, ne samo deklarativno nego i u konkretnim slučajevima.

Radio je i na drugim poslovima, stoga je kroz svoju spisateljsku djelatnost objavio desetak knjiga i oko 3 500 članaka (više od 2 000 samo u KT-u). Zbog takvog rada, sam Katolički tjednik je za njega već 1935. napisao kako je on “kroz dugi niz godina ponajbolji i glavni suradnik”. Tekstovi su mu bili rado čitani i mnogo komentirani jer nikoga nisu ostavljali ravnodušnim, a kvalitetu su mu priznavali i protivnici.

Proganjan zbog svoga pisanja

U svom pisanju je napadao sva tri totalitarna sustava te je ustajao u obranu progonjenih i obespravljenih ljudi. Često se u šali zna reći koga proganjaju u jednom sustavu njega će proganjati u svakom sustavu. I to nije daleko od istine. Koliko je ta doskočica aktualna svjedoče njegovi protivnici koji su ga proganjali za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, NDH te komunističke Jugoslavije. Svaki od tih sustava koji nisu tolerirali kritiku niti slobodu novinarskog izražavanja imali su mons. Čekadu kao trn u oku.

Odmah nakon završetka Drugoga svjetskoga rata kao kruna njegovog proganjanja uhićen je i osuđen je na 12 godina strogoga zatvora. Zatvorsku kaznu izdržavao je u Zenici i Srijemskoj Mitrovici, a na nepravednu presudu nikada se nije žalio jer mu je bilo jasno kako je sve namješteno iz ideoloških razloga.

Na dan puštanja, budući da kod sebe nije imao svećeničku mantiju, nije htio izaći iz zatvora dok mu se ne donese svećenička odjeća. Zatvor je napustio tek kada mu je svećeničko odijelo donijela njegova sestra iz zeničkog župnog ureda Sv. Josipa. Mons. Čekada nikad nije bio u politici, stoga je osuđen samo zbog pisanja. Odmah po izlasku iz zatvora nije se dao pokolebati te je nastavio pisati.

Obiteljska grobnica Čekada

Od 1957. ponovno djeluje kao nadbiskupski kanonik, onda i referent za sjemenište, te i dalje surađuje brojnim člancima u katoličkom tisku, ali nažalost ne u Katoličkom tjedniku jer je zabranjen 1945. U Dubrovniku je od 1966. bio u mirovini. Boravio je kod Sestara Malog Isusa na Lapadu te im služio kao duhovnik.

Čedomil Čekada je umro 26. rujna 1981. u Dubrovniku a pokopan je dva dana kasnije u obiteljskoj grobnici u Sarajevu. O njegovu životu i radu održan je u Sarajevu 1997. simpozij koji je priredila Vrhbosanska katolička teologija, te je iste godine izdala i zbornik radova s tog znanstvenoga skupa s naslovom Život u službi riječi. Čedomil Čekada.