Misa zadušnica i sprovod pokojnog vrhbosanskog svećenika Mije Nikolića

Na misi i na sprovodu, koji je na gradskom groblju Bare u Sarajevu također predvodio kardinal Puljić, sudjelovali su i vjernici iz pokojnikove rodne župe Borovica kod Vareša i župe Posavska Mahala kod Odžaka gdje je pastoralno djelovao u poratnim godinama.

Uime bogoslovne zajednice, na početku mise sućut rodbini i prijateljima pokojnog Mije Nikolića izrazio je rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Zdenko Spajić.

Uvodeći u misu koja je, kako je naveo, „najljepši i najveći dar za dušu pokojnoga Mije“, kardinal Puljić izrazio je kršćansku sućut njegovoj braći i sestrama i rodbini te cijeloj Vrhbosanskoj nadbiskupiji koja u ovoj godini ispraća još jednog svećenika.

Izrazio je također sućut svoj subraći misnicima u Svećeničkom domu na čelu s ravnateljem vlč. Fabijanom Stanušićem, kojima je ujedno zahvalio na skrbi za svećenika Miju koji je tu boravio kao umirovljeni svećenik.

U propovijedi kardinal Puljić kazao je da je, čitajući oporuku pokojnika, osjetio nadahnuće jer je napisana izrazito vjernički, bez osvrta na smrtnost te utemeljena na susretu s Bogom. Ukazao je na važnost da „u razmišljanjima o našoj prolaznosti i mi znadnemo nadići taj ljudski strah od smrti, svjesni da idemo ususret s Bogu“.

Nemoguće je ne osvrnuti se na prošlost. Čovjek mora računati da dolazi pred Boga sa svojom prošlošću, sa svojim prolaznim životom, sa svojom krhkošću“, kazao je kardinal Puljić dodavši da pokojni Mijo u oporuci moli Boga za oproštenje što predstavlja čin vjerničkog skrušenog srca.

Kardinal je potaknuo nazočne da uvijek pred očima imaju „divni događaj Božjeg milosrđa, Božjeg praštanja“, ali i da imaju na umu potrebu vlastite skrušenosti, priznanja i svijest o svojoj grješnosti. Rekao je da oporuka osobito odiše razumijevanjem oprosta te tako pokojni Mijo od Boga moli oproštenje, ali i od svih ljudi koje je susretao te ujedno oprašta svima, svjestan da u međuljudskim odnosima zna biti nerazumijevanja i razilaženja.

Podsjetio je u propovijedi i na molitvu koja govori da je Bog zaista veći u praštanju nego u stvaranju dodajući da „biti sposoban praštati znači biti dionik Božje svemoći i biti spreman oprostiti svima“.

Mislim da je vrlo važno da svi mi shvatimo kršćanski stav – praštati i moliti oproštenje. Jer idemo u ozračje Božjeg svjetla gdje više nema mraka. I zato molimo: Svjetlost vječna neka mu svijetli“, rekao je kardinal Puljić.

Svećeniku Miji zahvalio je za „dugi svećenički život kojeg je ugradio u ovoj mjesnoj Crkvi, posebno za vrijeme rata i poslije rata“. „Na sam dan smrti pošao se pomoliti na grob sluge Božjega Stadlera, to mu je bila zadnja molitva. Nakon toga je predao dušu Bogu“, rekao je kardinal Puljić i zaželio da sluga Božji Josip Stadler istinski prati sve svećenike svojim zagovorom i zaštitom kako bi sve „sinove ove mjesne Crkve kojoj je on udario temelje“ poveo pred lice Božje, da dođu spremni za stol Gospodnji slaviti vječnu Euharistiju.

Na kraju mise od vlč. Mije Nikolića, uime porušene župe Posavska Mahala kod Odžaka gdje je vlč. Mijo bio na službi župnika od 1996. do 2010., oprostio se župljanin Luka Jurić.

Izrazivši svima iskrenu sućut istaknuo je da je otišao „svima drag i poštovan i čovjek i svećenik“.

Podsjetio je da je vlč. Mijo u Posavskoj Mahali zatekao raseljenu župu i razorenu crkvu te da je ustrajnim radom, s vjerom u Boga i ljudsku dobrotu, ponovo izgradio crkvu i podigao župnu kuću. Rekao je da je pokojnik velik doprinos dao osnivanju mjesnog groblja koje je posvećeno svetom Jurju te da je istovremeno bio i „skromni seoski župnik koji svojim rukama priprema ukrase za Božić ili Uskrs, ali i moderan čovjek i svećenik ovoga vremena koji prihvaća nove ideje, što se posebno vidjelo u prihvaćanju projekta novoga groblja“. Naglasio je da je poseban doprinos svećenik Mijo dao vjerskom obilježavanju Dana sjećanja na hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća, te da je ustalio misna slavlja na Nujića groblju svakog 25. svibnja. „On je od tog mjesta stvarnog stradanja učinio da ono postane sveopće simboličko mjesto na koje se hodočasti iz svih krajeva BiH i Hrvatske“, kazao je župljanin Luka koji je još jednom izrazio sućut i zahvalnost obitelji pokojnog Mije iz njegove rodne Borovice, što im je dala svog sina i brata da ih vodi i služi, te kardinalu Puljiću kojem je također iskreno zahvalio što im je „u malu i razorenu Posavsku Mahalu“ poslao jednog „dragog i velikog svećenika“.

On je od tog mjesta stvarnog stradanja učinio da ono postane sveopće simboličko mjesto na koje se hodočasti iz svih krajeva BiH i Hrvatske“, rekao je župljanin Luka za vlč. Nikolića osvrnuvši se na njegov doprinos obilježavanju Dana sjećanja na hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća.

Generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić kratko je prikazao životni tijek pokojnika i dao svoj osvrt.

Govor mons. Ćosića:

Vlč. Mijo Nikolić je rođen 27. travnja 1936. u mjestu Borovica od oca † Marijana Nikolića i majke † Ruže rođ. Matošević, koji su Crkvi podarili još dva svećenika isusovca: † p. Zorislava i p. Peru.

Osnovnu školu je završio u rodnoj Borovici, a potom je, želeći biti svećenik, 1952. pošao u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu. Nakon dvije godine, odlazi u Đakovo, gdje završava gimnaziju i filozofsko-teološki studij. U đakovačkoj katedrali Svetog Petra, 23. svibnja 1963., primio je sveti red đakonata, a 29. lipnja iste godine u istoj katedrali, zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije.

Prva pastoralna služba po svećeničkom ređenju bila je župni vikar u katedrali Srca Isusova u Sarajevu (1964.-1965.), a zatim u Modriči (1965.-1966.). Službu župnika vršio je u sljedećim župama: Beška kod Inđije u današnjoj Srijemskoj biskupiji (1966.-1968.), Turić kod Gradačca (1968.-1974.) – gdje je izgradio župnu kuću i započeo s izgradnjom župne crkve, Čardak (1974.-1980), Prozor (1980.-1991.), Novo Selo (1991.-1992.) – odakle je, zbog ratnih događanja, morao izbjeći. U župi Podvinje kod Slavonskog Broda pastoralno je djelovao dvije godine (1992.-1994.). Zatim je bio upravitelj svećeničkog doma “Sv. Josip” u zagrebačkom naselju Stenjevac (1994.-1996.) i župnik porušene župe Posavska Mahala kod Odžaka (1996.-2010.). Vršio je također službu dekana Ramskog (1980.-1991.) i Doborskog dekanata (1997.-2002.). Godine 2010. odlazi u mirovinu u Svećenički dom u Sarajevu, odakle je, na poziv sestara Kćeri Božje ljubavi, rado dolazio slaviti sv. Misu u crkvi Kraljice svete krunice na Banjskom brijegu.

S vjerom u uskrsnuće i život vječni, u ponedjeljak 14. listopada oove godine, nakon molitve na grobu sluge Božjega Josipa Stadlera, vlč. Mijo, okrijepljen Otajstvima vjere, završio je svoje ovozemaljsko putovanje, koje je trajalo 84 godine, kao i svoje svećeničko služenje, koje je vršio 57 godina.

***

Tog istog dana, 14. listopada, Crkva slavi spomendan sv. Kalista I., pape i mučenika. U drugom čitanju službe čitanja za ovaj spomendan, sv. Ciprijan, oslanjajući se na svetopisamsku rečenicu: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (Rim 8,18), pita: „Tko, dakle, da na sve načine ne radi da takvu postigne slavu, da postane Božjim prijateljem, da se odmah s Kristom raduje, da nakon muka i nevolja zemaljskih bude dionikom božanskih nagrada.” A potom, nešto dalje, ushićeno zaključuje: „Kakva li dostojanstva i kakve li sigurnosti izići odavle radostan, izići slavan iz tjeskoba i nevolja, u jednom trenutku zatvoriti oči koje su gledale ljude i svijet i odmah ih otvoriti da gledaju Boga i Krista! Kakve li hitrosti ako tako sretno netko otputuje! Brzo ćeš biti otrgnut od zemlje da budeš smješten u kraljevstvo nebesko.”

Kao vjernik i svećenik, vlč. Mijo je odvažno i vjerno kročio kroz patnje svakog vremena u kojemu je živio, i činio je dobro drugima “iz ljubavi i na slavu Božju i spas povjerenim dušama” (Oporuka). Nije očekivao “priznanje i nagradu od ljudi”, nego samo božansku nagradu “milosrdnog Suca na nebu” (Oporuka), kojemu je najviše zahvaljivao upravo za dar svog svećeništva. Iako se nama čini iznenadan njegov odlazak s ovoga svijeta, Gospodin je izabrao dan i trenutak kada je on bio spreman početi gledati Boga i Krista licem u lice, oči u oči [usp. 1 Kor 13,12]. To je, čvrsto vjerujemo, bila njegova nada, čežnja i posljednja molitva u katedrali tog jutra.

Uime Vrhbosanske nadbiskupije, izražavam kršćansku sućut braći i sestrama vlč. Mije Nikolića, te njegovoj rodbini, kao i svim prijateljima dragog Pokojnika. Dok Bogu zahvaljujemo što je ovoj mjesnoj Crkvi darovao svećenika Miju, molimo uskrsloga Krista da svog vjernog slugu brzo otrgne od zemlje, podari mu oproštenje grijeha i smjesti ga u blaženu vječnost.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. – I svjetlost vječna svijetlila mu.

Pokojnik je sahranjen u Svećeničku grobnicu na sarajevskom groblju na Barama.