Nadbiskup Vukšić predvodio misu na Nedjelju Uskrsnuća Gospodinova

Nakon ulazne uskrsne popijevke Uskrsnu Isus doista, nadbiskup Vukšić je započeo misno slavlje upućujući pozdrav svima. „Uzoriti gospodine kardinale, mnogopoštovani oče Provincijale, draga braćo svećenici i sva ostala draga braćo i sestre, sretan i blagoslovljen Uskrs! Dok se sjećamo sa zahvalnošću toga velikoga događaja iz Isusovog života i iz naše povijesti spasenja, molimo dragoga Boga da nam po svome milosrđu oprosti sve naše slabosti, kako bi se dogodilo duhovno uskrsnuće naših savjesti, naših života, naših djela, naših razmišljanja i svih ljudi“, kazao je nadbiskup Vukšić uvodeći u pokajnički čin.

„Nek’ uslikne sad nebesko mnoštvo anđela, / nek’ uskliknu službenici Božji / i zbog pobjede tolikoga Kralja / neka jekne trublja spasenja. Ove stihove prastaroga crkvenog pjesnika slušali smo sinoć na početku obreda bdijenja kao uvodne riječi radosnoga Hvalospjeva uskrsnoj svijeći, koja je simbolički zasvijetlila u mraku prošle noći. Ta svijeća u liturgiji i duhovnom životu Crkve naznačuje uskrsloga Isusa Krista, živoga pobjednika nad smrću, svjetlo Božje koje razgoni tamu svijeta. I svijetlit će ova svijeća u crkvama na svim svečanim Misama, kao vidljivi simbol koji vjernike podsjeća na Isusa i njegovu pobjedu nad mrakom groba i nad prijetnjom da je smrt kraj svega. Ona, osim toga, naznačuje i Krista predvodnika svih ljudi koji su pozvani izići iz mraka grijeha, iz duhovne smrti, iz groba zla i s Božjim blagoslovom u dobroti ići za njim na putu prema vječnosti. A treptajima svoga plamička ova svijeća stalno podsjeća i poziva čovjeka da, tijekom svoga zemaljskog života koji je njegov jedini put spasenja, izbjegava svaku tamu zloga i slijedi primjer Isusa“, kazao je nadbiskup Vukšić .

„Kršćani danas cijelomu svijetu navješćuju istinu Isusova uskrsnuća i svoju veliku radost zbog te važne istine. Ta naša radost je duhovne naravi i proizlazi iz sjećanja na Isusovo uskrsnuće koje je temelj na kojemu se zasniva. Iz njega kao izvora proizlazi vjera u vlastito uskrsnuće i vlastiti život vječni. Tako je Uskrs, osim što je blagdan sjećanja na najvažniji događaj iz Isusova života, također Božji odgovor na čovjekovu želju i prirodnu težnju da živi zauvijek, a čovjekova vjera u uskrsnuće je izričaj te njegove duboke želje i prirodne težnje“, rekao je vrhbosanski nadbiskup.

„Možda bi drugo ime za svetkovinu Uskrsa najprikladnije bilo život. Naime, svetkovina Uskrsa, s jedne strane, sjećanje je na događaj Isusovog uskrsnuća, a s druge strane, Njegovo uskrsnuće hrani našu vjeru u naše uskrsnuće i u naš život vječni, zajedno s dragim Bogom. Na takav način, Uskrs se pretvara u značenje života. Zbog toga vjerujemo da svaki od naših, jednom započetih života na zemlji, neće imati svoj završetak, nego će se nastaviti na drukčiji način nakon uskrsnuća.

Valja zapaziti također da je Uskrs, osim što je blagdan kojim se sjećamo Isusovog uskrsnuća, također, u ovom ljudskom smislu, odgovor na vjerojatno najdublju čovjekovu težnju da nikada ne umre, da zauvijek živi, da stalno postoji. Na takav način, memorija na veliki događaj iz povijesti spasenja, na Isusovo uskrsnuće, spaja se s osnovnom ljudskom težnjom, potrebom, prirodnom težnjom, da živimo, da ne umremo, da stalno postojimo“, kazao je pastir Crkve vrhbosanske.

„Svaki kršćanski blagdan ima i suvremenu poruku za društvo i trenutak u kojemu se proslavlja, pa tako i Uskrs. I naravno da kao vjernici trebamo uočiti takve znakove te čitati i primijeniti njihovu poruku. I učiti iz poruka koje nam Bog preko njih šalje. Ponajprije, dobro je što ovih dana poste i mole sljedbenici različitih religija i tako se pripravljaju za blagdane svoje vjere. Tu istovremenost naših pobožnih vježba ne treba promatrati samo kao običnu činjenicu za ubilježiti u kroniku, ili samo kao simpatičnu i dragu pojavu, nego je potrebno kao vjernici pitati se: Što nam dragi Bog u ovo vrijeme i na ovom području želi poručiti po tom znaku istovremenih i snažnih pobožnosti? Naime, po tim vježbama nedvojbeno je da su među sobom duhovno blizu oni koji ih vrše i ako ih na ispravan način obavljaju. Tu duhovnu blizinu, koja je očita, treba prepoznati kao vrednotu i, naravno, pretočiti je u svakodnevni život kako bismo i na društvenom planu u svakodnevnoj komunikaciji bili blizu, solidarni, humani i plemeniti, darežljivi, posebice s onima koji su u potrebi. To je volja Božja! Bez tog izlaska prema drugima i pobožne vježbe ostaju svrha samih sebe i zatvorene u obred i običaj“, kazao je nadbiskup Vukšić.

„Također, na Uskrs, koji je blagdan Božjega milosrđa i oprosta, važno je naglasiti da je u međusobnom životu ljudi potreba uzajamnog opraštanja velika. Samo na takav način moguće je živjeti u miru sa sobom i uzajamno graditi pravedan mir s drugima. I dok promatramo tragedije i slušamo prijetnje, ne smijemo zaključiti da smo posvema bespomoćni jer, iako ih, nažalost, ne možemo zaustaviti, ipak svaki čovjek može dati svoj doprinos tako što će svojim dobrim primjerom pokazati kako bi trebalo biti. Može biti kao svjetionik u mraku na uzburkanom moru. Svjetionici, naime, ne smiruju divljinu valova, ali su vrlo korisni i potrebni jer svojim svjetlom pokazuju gdje su opasnosti, koje treba izbjeći, i koji je pravi put što lađe vodi u sigurnu luku. Isto tako, Uskrs, osim što je svetkovina pobjede života nad smrću, s pravom se može nazvati i blagdanom novoga početka. Početkom mnogo boljega. I početkom novoga načina života“, pojasnio je nadbiskup Tomo te homiliju zaključio riječima apostola Pavla: „Nećemo da budete u neznanju, braćo [i sestre], o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj (…) I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali. (…) I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.“

Liturgijsko pjevanje predvodio je Katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića, a asistirali su bogoslovi pod ravnanjem vlč. Ivana Rake.