Na Studijskom danu pod vodstvom predsjednika spomenutog Vijeća mons. Marka Semrena, pomoćnog biskupa banjolučkog sudjelovalo je četrdesetak redovnica raznih kongregacija (Služavke Malog Isusa, Klanjateljice Krvi Kristove, sestre Milosrdnog Isusa i Milosrdnice sv. Vinka Paulskog), svećenika i redovnika među kojima odgojitelji u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, zatim Franjevačkoj bogosloviji i Nadbiskupijskom misijskom međunarodnom sjemeništu „Redemptoris Mater“ u Sarajevu te odgojitelji iz Franjevačkog sjemeništa u Visokom i Nadbiskupijskog sjemeništa „Petar Barbarić“ u Travniku te povjerenik za zvanja Banjolučke biskupije.

Nakon zajedničke molitve riječi dobrodošlice uputili su generalni tajnik BK BiH mons. Tomašević, ravnatelj Centra vlč. Šimo Maršić i  doc. dr. sc. Sanda Smoljo-Dobrovoljski, voditeljica Centra za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije i profesorica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Sarajevu.

„Zajednički i pojedinačni pozdrav i dobrodošlicu dragoj braći i sestrama“, uputio je biskup Marko Semren. „Prvo mjesto u obrazovanju zauzima trajna formacija a ne početna, jer je sav naš život pod znakom formiranja i samo u cjelovitoj trajnoj formaciji smješta se na adekvatan način početna formacija, jer je zajednica (bratstvo) mjesto rođenja i formacije svakog zvanja. Prijelaz iz jedne u drugu etapu ne događa se kronološkim slijedom nego po usvajanju sadržaja svake pojedine etape. Cilj trajne formacije jest dovesti Kristu. Samo s Bogom, Ocem utjelovljenog njegova Sina Isusa Krista, susret između božanstva i čovještva postaje posve obiteljski i odvija se na paradoksalnoj razini jednakosti i tako postaje moguće očinsko lice Boga i stvarno bratsko lice Isusa Krista. Bez susreta sa živim Isusom Kristom, nema ni nasljedovanja istog. Usmjerimo svoj hod k Bogu koji je Otac i bezuvjetno ljubi svoju djecu i stvorenja, Bog Otac zove, on je Ljubav, odgovorimo na poziv“, kazao je biskup Marko.

Nakon pozdravne riječi sudionici su podijeljeni u dvije grupe pa su predavanja zasebno slušali odgojitelji u bogoslovnim i malim sjemeništima dok su u drugoj grupi bile redovnice i svećenici koji djeluju u pastoralu ili obavljaju druge crkvene službe. U popodnevnim satima održane su radionice i okrugli stol.

Na Studijskom danu prigodna predavanja održali su sestra Družbe Presvetog Srca Isusova iz Zagreba i profesorica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta u Osijeku dr. sc. s. Silvana Fužinato, svećenik Đakovačko osječke nadbiskupije i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta u Osijeku vlč. dr. sc. Stanislav Šota te ravnatelj Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu i voditelj Đakonske pastoralne godine te koordinator Trajne formacije svećenika vlč. mr. sc. Ivan Lukić.

U predavanju pod naslovom „Govor tišine kao privilegirano mjesto susreta čovjeka i Boga“ s. Silvana Fužinato istaknula je neke od temeljnih značajki Božje šutnja. „Božja šutnja u Svetom pismu je često uzrokovana čovjekovim grijehom. Bog, koji je svijet stvorio svojom riječju, ostaje nijem pred čovjekovim zlodjelima i traženjima idola. No, u Bibliji je šutnja i pedagoško sredstvo. Poput proroka Ilije, osluškivati tišinu znači slušati Boga. U tihoj samoći i samozatajnoj tišini spoznaje samoga sebe, čovjek će naučiti izgovarati autentične riječi, a Božju šutnju doživjet će kao privilegirano mjesto susreta i učinkovito sredstvo odgoja“, kazala je s. Silvana ističući da je u Isusovoj šutnji na križu, prema Markovu Evanđelju (15,33-39), Božja šutnja objava ljubavi.

Dodala je da prividna Božja napuštenost postaje mjesto susreta s Bogom koji se solidarizira s čovjekovom patnjom i koji je oplođuje čineći da se vapaj boli ne preobrazi u izdisaj umiranja nego u uzdisaj porodilje. Na kraju predavanja dr. sc. s. Silvana Fužinato je ukazala na neke od značajki susreta koje su nužne kako bi se u susretu uspostavio autentičan odnos: istina o samome sebi, Bogu i drugome, poštivanje i prihvaćanje misterija drugoga i međusobne različitosti, odgovornost, postavljanje granica prema sebi i drugima te slušanje.

Vlč. Stanislav Šota  govorio je na temu: „Bogu posvećena osoba u svjetlu kulture susreta“. U uvodnim promišljanjima spomenuo je da je za papu Franju život umijeće susreta pa Sveti Otac stoga potiče cijelu Crkvu na stvaranje nove kulture, kulture susreta, „Puno sam puta pozivao na razvijanje kulture susreta koje nadilaze dijalektike koje nas okreću jedne protiv drugih. To je način života koji teži oblikovanju poliedera koji ima mnogo lica i vrlo mnogo strana, ali koji svi zajedno tvore jedinstvo bogato nijansama. Govoriti o kulturi susreta znači da smo narod oduševljen idejom okupljanja, traženja dodirnih točaka, podizanja mostova, planiranja nečega što uključuje sve. To je postalo težnja i način života“, podsjetio je na riječi pape Franje. Istaknuo je da kultura srca Isusovim licem u kulturi susreta odbacuje ono što izaziva strah, potištenost, bijes, tugu, a potiče ono što donosi mir radost, hrabrost  i slobodu.

„Kulturom susreta u pastoralnom djelovanju i pastoralna teologija stavlja naglasak na kontemplativnu dimenziju vlastitog ostvarenja. Dinamikom kontemplacije i hoda (susreta) prema drugome jest ono što je potrebno Crkvi, zajednici vjernika na putu, a tako i Bogu posvećenim osobama“, kazao je profesor Šota. Odgovarajući na pitanje, zašto kultura susreta, rekao je da se snaga osobnog susreta u Crkvi – zajednici vjernika predstavlja kao najuspješniji odgovor na rušilačku ideologiju kršćanskog individualizma, subjektivizma, imanentnog antropocentrizma, religioznog individualizma i moralnog relativizma koji je prisutan u određenim elementima i kod Bogu posvećenih osoba.

U drugom dijelu vlč. Stanislav je progovorio je o uzrocima sadašnjih stanja ne-preobrazbe života i rada posebice pastoralnog i misijskog djelovanja: neostvarena komunitarna ekleziologija Drugog vatikanskog koncila, manjak življene teologije i ekleziologije zajedništva, naglašen juridičko-obrambeni-trijumfalistički mentalitet i poimanje Crkve, centripetalni i ekleziocentrični pastoral očuvanja, nedovoljni naglasak na kulturi susreta u životu Crkve i njezinom pastoralnom djelovanju. U trećem dijelu progovorio je o kulturi susreta u dokumentima Crkve, a u četvrtom, o naravi pastoralnog obraćenja odnosno novom srcu u pastoralu te pastoralnom obraćenju župne odnosno redovničke zajednice.

Predavanje pod naslovom „Rast u vjeri i ljubavi u nasljedovanju Isusa Krista“ održao je vlč. Ivan Lukić koji je najprije progovorio o susretu s Isusom Kristom koji nijednoga čovjeka ne ostavlja ravnodušnim. „Bog koji poziva čovjeka želi mu samo reći Ja jesam – sve u tvome životu. Odazvati se Bogu znači živjeti iskustvo Boga i prenositi ga drugima”, kazao je vlč. Ivan.  U drugome dijelu predstavio je primjer apostola Petra u Evanđelju po Ivanu odnosno nekoliko situacija koje ocrtavaju sve pozitivne strane života s Isusom.

„S druge pak strane Petar izvrsno prikazuje sve ljudske slabosti, poteškoće, padove, kalkuliranja u odnosu s Isusom. Petar je često puta živio ljudsku logiku, išao ljudskim snagama i vjerovao više u svoje sposobnosti i trenutno raspoloženje nego li u Isusa i dar njegove milosti i blizine. ‘Jer naš se život i poziv ne odnosi samo na nekoliko snažnih i značajnih trenutaka koji nam se dogode, nego je konstantan put, svakodnevno koračanje i izgrađivanje. Isus je u tom smislu Put, Istina i Život, početak i cilj’“, rekao je ravnatelj Lukić te nabrojio sve situacije u kojima Petar iskazuje i brani svoju vjernost Isusu Kristu, a Isus ga u svemu uvijek upozorava i vraća na temelj odnosa s Bogom: vjeru i ljubav. „Život u vjeri i ljubavi s Bogom: to je sadašnjost i budućnost svakoga čovjeka. Čovjek može iznevjeriti samoga sebe, možda povrijediti druge i izdati Boga, ali Bog je vjeran zauvijek i potiče nas da mu se vratimo. Petar je naučio prepoznati i vrjednovati ono što je nosio u srcu, a to je svjedočanstvo svakom vjerniku, da je najvažnije nikada iz očiju i iz srca ne izgubiti Isusa kojega sam upoznao, ljubav Božju koju sam doživio“, rekao je vlč. Lukić.

Susret je završen zajedničkim koncelebriranim misnim slavljem koje je u kapeli Centra u večernjim satima predvodio biskup Semren. „Sestre i braćo, na Studijskom smo danu za odgojitelje u svim bogoslovnim i malim sjemeništima u BiH i za referente za zvanja te za svećenike, redovnike i redovnice koji su se odazvali na ovaj susret. Imamo pred očima sv. Pavla, apostola koji se smatra nedonoščetom u izboru Kristovih učenika, ali prihvaća Božju milost i životnost uskrslog Krista koju je doživio u susretu s Uskrslim u Damsku, te iz toga susreta crpi milost da više ne živi sam nego je Krist taj koji u njemu živi i Krista želi navijestiti svima. Otvorimo se i mi milosti Božjoj izmireni s Bogom i čovjekom“, rekao je biskup Semren koji je potom progovorio na temelju liturgijskih čitanja toga dana (Rim 12, 17-21; Mt 5, 20-26). „Koliko manje tražimo za sebe prava i zahtijeva, toliko smo više poučljiva sredstva za Božju ljubav. O ovome moramo razmišljati ako želimo da ‘naš život bude u skladu sa svetim Evanđeljem našega Isusa Krista’. Gospodin od nas traži da se založimo, da gradimo bolje društvo, ljepšu civilizaciju. Sve je zasnovano na međusobnim odnosima“, poručio je biskup Semren.