ŽIVITE DOSTOJNO POZIVA KOJIM STE POZVANI
Blagdan sv. Mateja, apostola i evanđeliste; Sarajevo, 21. rujna 2022.
Susret dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije

Po liturgijskim propisima, koji ravnaju čitanjima za vrijeme Euharistijskih slavlja, kao prvo čitanje danas, na blagdan svetoga Mateja, apostola i evanđeliste, Božja providnost šalje za razmatranje najprije odlomak iz Poslanice Efežanima. On je naslovljen kao „Poticaj na jedinstvo“ i dio je velike teme apostola Pavla o novom životu kršćana. A kasnije, u odlomku iz Evanđelja slušali smo kako je Isus pozvao Mateja među svoje sljedbenike a ovaj se vrlo spremno odazvao.

I.

Iz teške situacije, u kojoj se našao u zatvoru, Pavao u ovom o ovom dijelu svetoga teksta piše moralne poticaje prvim kršćanskim zajednicama. Potiče ih da, sa strpljivošću, žive dostojno poziva kojim su pozvani. On, sužanj u Gospodinu, na to ih poziva sa svom poniznošću i blagošću (usp. Ef 4,1). Ovaj poziv, o kojemu piše sveti Pavao, je božanska inicijativa, kojom Bog zove i saziva, ali se odnosi također na konkretno uključenje u zajednicu pozvanih, na odaziv svakoga po Bogu pozvanoga, a odnosi se i na ekleziju (grč. klesis – poziv), na vidljivu zajednicu ili skupštinu sazvanih i odazvanih, koju u hrvatskom jeziku nazivamo Crkva.

Kršćani se moraju truditi da bi sačuvali jedinstvo Duha Božjega koji im se daje unaprijed, kao nepovratni kredit. Oni samo trebaju strpljivo donositi plod života u Duhu. To jest, u ljubavi slijediti sjedinjujuću snagu Duha, podnositi jedni druge i čuvati svezu mira.

Kršćani tvore jedno tijelo ili jednu zajednicu ali ništa od toga nije rezultat kolektiviteta ili neke vrste dragovoljnog okupljanja i dogovornoga pristajanja, već je su to tijelo i njegova Glava nešto što prethodi svakomu od njegovih članova. Jer po krštenju svaki kršćanin biva uključen i postaje dio tijela koje postoji prije bilo kojega od krštenika, to jest prije svih pozvanih i sazvanih.

Tijelo, o kojemu piše apostol Pavao, ne prima i ne održava svoje jedinstvo iz usklađenoga vanjskog postojanja svojih udova, ili iz njihova dogovora, nego iznutra od skladnoga djelovanja jedinoga Duha, koji to tijelo nadahnjuje, drži živim i ujedinjuje. A kršćani su pozvani također u povijesnoj pojavnosti truditi se i svezom mira sačuvati jedinstvo s Duhom Božjim (usp. Ef 4,3). I naspram napasti da se preko mjere ističu pojedine osobe, i u želji da se to ne događa, sveti Pisac insistira da je Isus Gospodin. U tom smislu, piše Pavao: „Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!“ Te također: „Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva!“

Jedinstvo Kristova tijela prethodi i nadilazi volju sazvanih pojedinaca. Njihov voljni pristanak nije početak toga jedinstva ali jest u službi izgrađivanja tijela Kristova, koje je jedno po tomu što mu je Krist jedina glava. U toj izgradnji Tijela „svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova“. Čak i sva mnogobrojnost služba u Tijelu Kristovu, koje je Crkva, proizlazi iz istoga poziva Božjega koji im prethodi. Stoga su svi obnašatelji crkvenih služba, kojima je dana milost dara Kristova, valjani u mjeri u kojoj su već izvršili svoje poslanje ili ga tek trebaju obaviti. Pri tomu, oni nisu gospodari dara Kristova nego njegove sluge. Nisu ga dobili u privatno vlasništvo nego kao dar na doživotno korištenje i, kako piše apostol Pavao u danas naviještenom odlomku iz pisma u Efez, dok uživaju plodove toga dara, trebaju se odlikovati poniznošću, blagošću i strpljivošću jer ih samo te oznake čine dostojnima poziva kojim su pozvani. I samo takve ih želi Krist koji „dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje“ (Ef 4,11). Među ovim posljednjima, koje je Krist pozvao za pastire i učitelje, smo i mi koji smo se danas okupili na 26. susretu dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. I dok ponizno zahvaljujemo Gospodinu za njegov poziv u službu pastira i učitelja, molimo Ga za blagoslov kako bismo se u svom dušobrižničkom služenju, koje nam je Isus dao i povjerio, mogli odlikovati oznakama što ih je apostol Pavao nabrojio: poniznošću, blagošću i strpljivošću, jer znamo da ćemo samo takvi biti dostojni poziva kojim smo pozvani.

II.

Odlomak iz Matejeva evanđelja, koji smo saslušali, sastoji se od dva dijela. U prvom je izvještaj o Isusovu pozivu cariniku Mateju da pođe za njim te o Matejevu spremnu odgovoru na način da je odmah ustao i krenuo s Isusom. Ovaj poziv Mateju ispripovijedan je očito u funkciji sljedeće scene, koja opisuje Isusovo druženje s carinicima i grešnicima i koja je s prvom upravo po toj temi posvema povezana. Naime, Matej je bio carinik, čovjek u službi omražene okupatorske vlasti Rima. Dapače, Isus ga je zatekao na njegovu radnom mjestu, za stolom carinika gdje se ubirao porez. Taj posao bio je među Židovima na vrlo lošem glasu jer je bio spojen s mnogim nepravdama pa su carinici bili ljudi u koje se s negodovanjem upiralo prstom. Moglo bi se reći da su bili smatrani javnim grešnicima jer, osim nepoštenja s kojim su carinici obavljali svoj posao, grešnom se smatrala također njihova suradnja u djelima na štetu naroda.

Naglasak prvoga dijela ovog odlomka, međutim, nije na Mateju kao osobi niti na carinikovoj grešnosti nego je naglasak na Božjem izabranju po Isusovim riječima: „Pođi za mnom!“ i u činjenici da Matej „usta i pođe za njim“ (Mt 9,9). U času Isusova poziva, naime, Matej nema nikakvih osobnih zasluga niti psiholoških ili društvenih pretpostavki da bi bio cijenjen. Dapače, ljudski gledano, sve je izgledalo posvema drukčije. Međutim, Matej je je bio u takvu stanju da je postojala silna potreba, koje on možda do tada nije bio ni svjestan, da ga se, kao i sve grešnike, izvuče iz toga stanja i lošeg okruženja u kojemu se kretao i djelovao.

Grešno stanje i loše okruženje, iz kojega treba spašavati ljude, je razlog zašto se Isus redovito družio s grešnicima i carinicima. Takvo Isusovo ponašanje nije pohvala grijehu niti promoviranje grešnika, nego Isus, protivno mentalitetu svojih kritičara, ne želi grešnika smatrati trajnim neprijateljem već ga želi osloboditi od njegova stanja i oprostiti mu. Isus je često i posvema svjesno u društvu grešnika jer na takav način stalno baca i uvijek drži ispružen pojas za spašavanje onima koji su u opasnosti da se duhovno utope u moru svojih uzburkanih strasti i loših navika.

Isus se obraća grešnicima ne zato što manje poštuje pravedne, nego zato što su grešnici u većoj potrebi. Njemu je milosrđe milo jer, kao što je sam rekao: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima“ (Mt 9,13).

III.

Draga braćo, Isus je prvi i jedini pastir i učitelj svoje Crkve. U toj svojoj ulozi On je učitelj i pastir također svih nas koje je pozvao i koji smo u njegovo ime pastiri i učitelji. On je to svojim riječima i još više svojim primjerom i načinom. Stoga, u svom dušobrižničkom ophođenju prema svima kojima smo poslani, a posebice prema onima koji su se udaljili od pravoga puta, odlikujmo se poniznošću, blagošću i strpljivošću jer samo te oznake svakoga pastira i učitelja, kojega je Isus dao, čine dostojnim poziva kojim je pozvan. Poput Isusa, podržavajmo pravedne i s njima se radujmo te uvijek, kao svjedoci Božjega milosrđa, imajmo spreman i ispružen pojas za spašavanje prema onima koji su žrtve svojih unutrašnjih slabosti i vanjskih okolnosti. Jer samo tako ćemo biti svjedoci Isusa, kojemu je milosrđe milo, i svezom mira ćemo sačuvati jedinstvo s Duhom Božjim te sebe i druge opremiti „za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,12-13). Po zagovoru svetoga Mateja, neka tako bude. Amen.