Austrijski crkveni list "Sonntag" objavio razgovor o bleiburškoj tragediji
Foto: Hina // Spomenik u Bleiburgu
"Bleiburška tragedija - iz druge perspektive", naslov je razgovora s dvojicom svećenika što ga je objavio austrijski crkveni list "Sonntag". Podnaslov glasi: "Razgovor o najvećem ratnom zločinu u Europi nakon 8. svibnja 1945., s dušobrižnikom specijaliziranim za pastoral žalovanja Johannesom Staudacherom i hrvatskim teologom Franjom Vidovićem".
Razgovor je objavljen 30 travnja. Prenosimo cjeloviti tekst razgovora u prijevodu na hrvatski jezik:
Ukrajina i Bliski istok daju nam osjećaj što znače rat i zločini. U Koruškoj, Bleiburško polje predstavlja jedan od poslijeratnih zločina. Što potisnuta bol i nedopuštena zalost čine s ljudima?
Staudacher: Bavljenje tugom poznaje jedno temeljno iskustvo: Ako se uzrok boli ne priznaje izvana, sve biva teže. Tko pati, treba priznanje da je njegova bol opravdana i utemeljena. Nepriznata žalost dugoročno opterećuje čovjeka i zadaje udarac njegovoj duši. Dopuštenje tuge, iznutra i izvana, odlučujuće je za uspjeh daljnjeg života.
Pitanje: Je li bilo moguće stvarno žalovanje zbog bleiburške tragedije, uslijed nametanja desnih ekstremista s jedne strane i njekanja komunističkih masovnih ubojstava s druge strane?
Vidović: Kad ekstremi postanu glasni, sredina ostaje prikraćena. Bleiburg je u propaloj Jugoslaviji 45 godina bio tabu tema. Tko je o tome govorio, završio je u zatvoru. Pritom se to nije ticalo male skupine: Govori se o do 200.000 ubijenih, počevši od Bleiburga do takozvanih Križnih puteva kroz cijelu Jugoslaviju. Gotovo i nema obitelji koja nije time pogođena.
Pitanje: To znači: Bleiburg je takorekuć simbol i za druga mjesta zločina u bivšoj Jugoslaviji?
Vidović: U samom Bleiburgu nije uopće bilo tako mnogo ubijenih, ali to je bio početak progona, grobovi se nalaze sve do grčke granice.
Žrtve su bili prvenstveno civili, koji su bježali pred nadirućim sovjetskim postrojbama odnosno komunističkim partizanima. Nisu bježali jer su bili krivi, nego jer je nastala panika. To nam je poznato iz ratova i to je bilo sasvim opravdano. Ako se ima na umu da su partizani u veljači 1945. pobili više od 50 franjevaca, najmlađi je imao 19 godina, najstariji 82, izvukli su ih iz samostana, zapalili itd. Zločini su bili poznati.
Budući sjećanje na nevino ubijene u domovini dugo nije bilo moguće, Bleiburg je bio mjesto s kojim su se povezivala sva ostala mjesta na kojima se nije smjelo žalovati. Bilo bi bolno za sve one koji su izgubili rođake, a ne znaju gdje su pokopani, kad ne bi smjeli više žalovati na mjestu gdje je sve započelo.
Pitanje: Kako vi na to gledate iz perspektive pastorala žalovanja?
Staudacher: Mora se dopustiti da bol postane i glasna. To u bivšoj Jugoslaviji nije bilo moguće, u Bleiburgu je bilo moguće. Razumijem da su Crkvi draže mirne stvari. Ali bol bez bijesa, bez optužaba, bez predbacivanja nije moguća. Kako ljudi mogu pronaći pomirenje u budućnosti, ako prije toga nisu smjeli izraziti svoju bol, svoju nevolju, kao i osjećaje osvete, kako bi to prevladali?
Zemljopis je važan u žalovanju, u boli zbog rastanka. Nema žalovanja u zrakopraznom prostoru. Ono treba i traži mjesta uz koja se veže takva komemoracija. Značajno je pritom stvoriti ta mjesta, oblikovati ih i imati ih. To je jedna vrsta ljudskog prava. Na tim konkretnim mjestima može se proživljavati dio žalosti i na taj način to ostaviti iza sebe.
Pitanje: Možemo li se približiti problemu ako pokušamo promatrati ljude koji su ondje samljeveni između mlinskih kamenova nacističkog režima i komunističkih partizana? Ne ostaju li i nakon rata između tih mlinskih kamenova, jer nacionalisti instrumentaliziraju komemoraciju?
Vidović: Tko danas dolazi u Bleiburg? Potomci. Na taj način povijesno znanje postaje važno. Ako nema suočavanja s time, nosit će se dalje naraštajima i dijeliti ljude, do danas.
Ja sam osobno bio nekoliko puta na Bleiburškom polju, prvi put još za komunističke vladavine, kad se još nije smjelo. Onda dođu sjećanja na ljude čiju sam priču čuo ili su mi ju pripovijedali u zatvoru.
Staudacher: Nepravda najprije mora biti poznata i priznata, to znači i javno, inače nema pomaka u smjeru pomirenja. To je za mene npr. problem Rusije: Ta zemlja nije nikad krenula u proces iskrenog osvrtanja i nije pogledala na ono što je učinio Staljin. Zato Putin može vladati kao Staljin, s tlačenjem i nasiljem. Ali to je i kršćansko-katolički problem, da rado želimo miriti prije nego se omogući prostor za bol i suočavanje; ali to tako ne ide.
Pitanje: Kako se možemo približiti toj boli koju valja žalovati?
Staudacher: Tako što damo mjesta pripovijedanju ljudi, a da nemamo odmah strah od dinamike koju bi to moglo izazvati. I još nešto: Postoji zemljopis, ali i kalendar. Mnogi propovijedaju o danima u koje se sjećanje vraća tako žestoko. To vrijeme ne može se proizvoljno propisivati, kao ni mjesta. Čovjek je tako oblikovan i ima pravo na ta vremena.
Vidović: Mene je policija odvela na jedan Veliki četvrtak jer sam želio govoriti o tim stvarima. Noć s Velikog četvrtka na Veliki petak svake me godine sjeća na to. Datum Bleiburga je 15. svibnja, proljetni datum, gdje sve postaje novo, cvjeta i gdje se prave planovi – a jedan čitav naraštaj je uništen. I na Sve svete idemo na groblje, ali 15. svibnja ima jedan sasvim drugi osjećaj.
Pitanje: Što biste poželjeli?
Vidović: Obilježavanje posljednjih godina bilo je pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i Hrvatske biskupske konferencije. Nije riječ o reklami za ustaše ili desne ekstremiste, nego o priznatoj tragediji našega naroda, o bogoslužju i polaganju vijenaca itd. Šteta je što se moje žalovanje na tim mjestima i datumima ne može dogoditi, ako ju drugi ne priznaju, uključujući i Crkvu. Mislimo da bi Koruščani morali imati razumijevanja za to…
Staudacher: Ja sam Koruščan i Maja Haderlap najprije me je upoznala s temom partizana. Ta tema ovdje nije postojala. I da su katolici, koji su se priključili partizanima, kasnije među vlastitim ljudima odjednom postali neomiljeni – sve nam je to bilo strano. Vrijedi učiti: Što se dogodilo u našoj vlastitoj zemlji? Imamo previše onih koji žele da se ne govori – još uvijek. U žalbenom razgovoru netko je rekao: “Kod nas je nakon bratova samoubojstva bilo najgore: Nije se smjelo o tome govoriti. To je bilo gore nego samoubojstvo”. Žalost mora teći. Najjednostavniji oblik kako može teći jesu suze i riječi. A Crkva bi trebala biti mjesto za to. Veliki mađarski pisac Péter Esterházy rekao je: “Tko ima hrabrosti reći: Pogledajmo to iskreno – ako ne zajednica u kojoj je riječ o oprostu”.
Intervju je vodio Georg Haab
List je uz intervju objavio slijedeći tekst o pozadini:
“Bleiburška tragedija” simbolizira jedan od najvećih poslijeratnih zločina. S početkom na Bleiburškome polju, gdje su engleske postrojbe izručile jugoslavenskoj Narodnoj armiji izbjeglice koje su tražile spas od vladavine Titovih partizana, započela je “akcija čišćenja” “antikomunističkih protivnika” koja je trajala tjednima. Ubijeni nisu bili svi časni antikomunisti, među 70.000 do 200.000 žrtava bilo je i fašista i nacista koji su sami okrvavili ruke, ali i brojni nedužni muškarci, žene i djeca. Zatrpani su u masovnim grobnicama od Loibacha do juga bivše Jugoslavije i bilo je zabranjeno čak i spominjati te zločine. Do danas nisu pronađeni svi grobovi, a rasvjetljavanje je vrlo teško, previše njih bilo je na neki način upleteno u krivnju za tragediju i zaziru od bolnog sjećanja koje se možda tiče i vlastitih članova obitelji.
Sugovornici:
Magistar Johannes Staudacher, rođen 1954., župnik u Klein St. Veitu i dušobrižnik pri žalovanju.
O. dr. Franjo Vidović, rođen 1960. u Hrvatskoj, franjevac, voditelj Instituta za religijsku pedagogiku Klagenfurt na Privatnoj pedagoškoj visokoj školi Augustinum/Graz.