Danas su naše oči uprte u Asiz i malu crkvicu koja se zove Porcijunkula. Zvala se tako zato što je bila neznatni „mali posjed“ benediktinaca iz nedalekoga Subasija, a za Franju je značila nešto golemo jer je za nju vezano rođenje Reda Manje braće, ali i malih sestara klarisa. Tu su se Franji pridružila prva braća, a tu je primio i prvu duhovnu kćer svetu Klaru Asišku. 

K Porcijunkuli se Franjo vraćao nakon svakoga propovijedanja, tu su se održavala zborovanja braće  – takozvani ‘kapituli na rogožinama’, pod vedrim nebom, jer za Franjina života – po njegovoj izričitoj želji − nisu građeni veliki samostani. Na tom je mjestu, konačno, vrativši se s brda La Verne gdje je primio rane, Franjo i preminuo.

Više različitih životopisaca prenose Franjino svjedočanstvo kako, po Božjoj objavi, zna da je i samoj Majci Božjoj Porcijunkula, među svim crkvama podignutim Njoj u čast, bila posebno draga. Upravo osloncem na tu objavu, da je crkvica Porcijunkula posebno prirasla i Gospinu srcu, Franjo se ohrabrio poći do pape Honorija III. kada je ovaj bio u Peruđi i ondje  ga zamoli da za Porcijunkulu odobri privilegij potpunoga oprosta onim vjernicima koji je, uz ispovijed, pohode.

Odobreni je oprost vezan za ovaj dan, 2. kolovoza. Toga je dana i posvećena crkva koju je Franjo obnovio svojim trudom. Kasnije je ovaj oprost proširen na sve franjevačke crkve i nazvan je asiškim oprostom.

Osim što je bila kolijevka franjevačkoga reda, Porcijunkula je i za Franjinu osobnu povijest bila iznimna: ona je u nekom smislu bila kruna njegova obraćenja.

Naime, tko god zna nešto o sv. Franji, zna da je njegovo obraćenje počelo Isusovim pozivom s križa u crkvi sv. Damjana: „Franjo, idi popravi moju crkvu koja se ruši!“ Mi danas znamo koliko je za Crkvu i svijet bio dalekosežan taj poziv s raspela iz crkve sv. Damjana, ali Franjo u tom trenutku nije vidio nikakvu simboliku, nego se prihvatio zidarskoga alata, da tu ruševnu građevinu učini dostojnim zdanjem za slavljenje Euharistije. Malo poslije toga on je uočio još jednu crkvu u jadnom, ruševnom stanju, o kojoj nitko nije vodio brigu. Bila je to upravo Porcijunkula. Kako je bila posvećena Gospi od Anđela, Franjo se jako sažali, te i nju obnovi. Kasnije će se preseliti upravo kod te crkvice.

Porcijunkula je sv. Franji bila prevažna. O tome Toma Čelanski veli: „Kad ju je svetac ugledao tako ruševnu, bio je ganut ljubavlju; budući da je upravo izgarao od pobožnosti prema predobroj Majci…“ (1Čel 9, 21).

Međugorje je mnogima od vas vaša Porcijunkula. Neumorno se hodočasnički vraćate, neprestano potvrđujući da sudjelujete u nečemu što sve nas nadilazi. I svojim dolascima drugima govorite ovim geslom 31. Međunarodnoga molitvenog susreta mladih – Mladifesta: “Dođite i vidjet ćete” (Iv 1, 39)! Ovdje ste bili ganuti Gospinom ljubavlju poput sv. Franje u Porcijunkuli. Međugorje je mjesto milosti, jer je nebo na poseban način dodirnulo zemlju. Ili kako to jedan pastoralni teolog veli – U događaju Međugorja otkriva se “mistagogija”, dovođenje čovjeka pred tajnu, gdje Bog iznutra otvara srce kao kod Lidije u Djelima apostolskim (usp 16,14).

Svatko od vas mogao bi ispričati svoju priču o milosti koju ste doživjeli ovdje i ponijeli sa sobom… Od onih pojedinačnih i tihih, skritih i tajnovitih, prešućenih. A opet, mogao bi svatko od vas ujediniti sve to u beskraju s milijunima drugih gorljivih uzdaha koji su se ovdje izvijali iz ljudskih duša prema nebu. Ovdje su milijuni duša, kao i vi, primili sakramentalno odrješenje od grijeha. Ovdje su se omekšala mnoga ljudska srca, koja su prije toga bila gotovo nepristupačna za sve što je sveto. Ovdje su saprani i otišli u nepovrat milijuni ljudskih grijeha, kao što su i tvoji. Ovdje su milijuni duša proplakali pred nečim tako snažnim, kao što je srce Majke koja ljubi. Pred njom su zbrajali i množili sva svoja sitna, životna, goruščina zrna vjere, sve svoje tihe i male molitve.

Ovdje ste svi vi dolazili Gospi, Kraljici mira, svojoj Majci Mariji, za koju kažemo da je posrednica svih milosti. Ta milost nije usahla. Ona vas čeka i nanovo govori: Molite i molite, – molite dok vam molitva ne postane radost. Molite na osami, molite u zajedništvu, molite uvijek i iznova. Otvorite vlastito srce Bogu. U vašoj molitvi otvorite se za nebo. Sve što imate stavite na raspolaganje i uvid Onomu koji pogledom proniče srce i kojemu se ništa ne da sakriti.

Pa i kada dođu kušnje kao ova sada, molite. Kad dođu dani velikih nevolja. Kada svijet u kojemu živimo bezglavo glavinja u potrazi za izlaskom na stare staze, molite. Molite vi, jer ne zna čovjek modernoga doba da tek u iskušenju izrastaju veličine, da se tek na nevoljama rađaju uzori. Da se u kušnjama svijeta tek može utvrditi tko je dostojan imena koje nosi, zvanja koje je odabrao.

Dragi mladi u ovom zajedništvu svega svijeta! Mnogi su od vas sve ove godine dolazili ovdje, a večeras ste s Međugorjem povezani drugačije. Virtualno. Uvjeren sam da i u ovim trenutcima u srcima mnogih od vas titraju Franjine riječi: „To je ono što želim, za tim žudim cijelim srcem!“

I zato sad pitam: Što želiš? Za čim žudiš večeras?

I pokušavam odgovoriti u tvoje ime… Želim ostaviti trag. Jednoga dana kada ovo moje tijelo bude tek treptaj u nitima vremena, želim da znate da sam s razlogom živio. Želim da se uvjerite da sam ispunio svoje poslanje.

Da sam bio ono što trebam biti i da se nisam bojao za time ići. Želim da znate da sam se hrabro ljuljao na ivici provalije, oslanjajući se tek na vrhove svojih sposobnosti i snaga, ali tu je bila beskrajna milost. I da nisam pustio svoj život da prođe pored mene tek tako.

Jer dugujem Mu to. Njemu, Stvoritelju, koji mi je ovaj život i dao i uglavio ga baš u ovaj trenutak vremena, s nekim razlogom.

Želim da znate da sam disao punim plućima svake sekunde. Da sam toliko puta zastao diviti se zalasku sunca razlivenom po prirodi koju je On stvorio.

I večeras molim zagovor Kraljice mira u Međugorju da istinski prepoznam svoju najdublju želju. Onu vrstu želje koja određuje ono što jesam i što trebam biti. Onu vrstu želje koja je sveta, koja me u dubini savjesti tjera da budem bolji čovjek, da težim za nečim višim, konačnijim. Žudim za time da baš ta želja bude ono što me određuje i ono što me vodi. Poslana od Njega u moj život i k Njemu vodi.

Molimo Mariju, Kraljicu mira, neka večeras svrne svoj majčinski pogled na svu svoju djecu okupljenu u ovome zajedništvu mladifesta. Neka i svakoga od nas dovede do spoznaje sv. Franje, koju bi mogli ovako izraziti: Ja poznajem Sina Božjega, sina Marijina, Riječ Božju koja se za me utjelovila….

Nato nas potiču i riječi koje nam je sinoć ovdje u Međugorju uputio Papa Franjo: „Marija je Majka koja bdi »nad nama svojom djecom koji kročimo kroz život često shrvani umorom, potrebiti, ali sa željom da se svjetlo nade ne ugasi. Ovo je naša želja: da se svjetlo nade ne ugasi. Naša Majka gleda ovaj hodočasnički narod, narod mladih koje ljubi, (…) povjeravam sve vas zagovoru Blažene Djevice Marije, zazivajući svjetlost i snagu Duha Svetoga kako biste mogli biti istinski Kristovi svjedoci.“ Papa je na kraju kazao da za to moli te blagoslivlja mlade okupljene u Međugorju, tražeći da i mi za njega molimo.

Uzvratimo našemu Papi Franji obećanjem molitve i pozdravimo ga sada!

Amen!