U polustrukturiranim dubinskim intervjuima sudjelovalo je sedam predstavnika lokalnih vlasti iz sljedećih institucija: Pučko otvoreno učilište u Zagrebu, kao najveća neprofitna ustanova za obrazovanje odraslih u Republici Hrvatskoj, Hrvatski Crveni križ, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ured Vlade – Služba za ljudska prava, Grad Sisak te 16 migranata, od čega 9 muškaraca i 7 žena. Sudjelovalo je devet osoba iz Sirije, tri iz Irana, tri iz Jordana i jedna iz Afganistana.

U Hrvatskoj borave od jedne do šest godina, a jedan od njih je povratnik, koji je otišao u Njemačku na neko vrijeme i vratio se prije godinu dana. Dvoje sudionika su članovi Isusovačke službe za izbjeglice. Analizom intervjua dolazimo do zaključka kako su hrvatske migrantske politike u samom začetku te kako je nužno ulagati u obrazovanje i edukaciju predstavnika institucija te slušati i čuti glas migranata. Od iznimne je važnosti da migranti sudjeluju i sukreiraju migrantske politike jer time doprinose kvaliteti provedbe politika i osjećaju se uključeno, rekla je Dajana Toumeh Ravlija, voditeljica projekta SHAPE ispred Isusovačke službe za izbjeglice te dodaje koje su ključne potrebe migranata koje su identificirane kroz istraživanje:

• Prihvaćanje
• Bolje strukturiran i organiziran tečaj hrvatskog jezika
• Produžen rok subvencije za najam stana
• Veći broj prevoditelja dostupnih u zdravstvenim ustanovama (uključujući mentalno zdravlje).

Hrvatska je promatrana kao iseljenička nacija, a ne useljenička. Naše društvo nema značajnu povijest vezanu uz integraciju​ migranata te smo percipirani kao tranzitna zemlja ili “nepoželjna” imigrantska destinacija iz brojnih političkih i ekonomskih razloga.  I dalje smo  jedna od članica EU-a s najnižom stopom odobrenih međunarodnih zaštita i imamo jednu od najstrožih nacionalnih politika za godišnje odobravanje strane zaštite​. Hrvatski Nacionalni plan integracije istekao je 2019., a novi tek treba biti izrađen. Potrebno je  pozabaviti se budućim migracijskim problemima (npr. radni imigranti i državljani trećih zemalja iz susjednih i svjetskih zemalja, migranti koji se vraćaju, cirkularni, tranzitni, neregularni migranti i tražitelji azila), što jest dodatan izazov za mogućnost strukturne analize migracijskih trendova i mjerenja uspjeha integracije​. Koraci koje je Hrvatska poduzela u poticanju integracije su evidentni, a neki od njih (kao što je državna subvencionirana stanogradnja) usporedivi su ili bolji od onih u drugim članicama EU, ali nisu kohezivni. Pristup zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju te dostupno i pristupačno obrazovanje hrvatskog jezika i dalje su glavni izazovi.