Prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda kard. Luis Antonio Tagle imenovao je Ivana Sovića nacionalnim ravnateljem PMD-a za pet sjevernoeuropskih zemalja. Sović je rodom iz Zavidovića. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu. Radio je jedno vrijeme u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. u Sarajevu, a od 2017. sa suprugom Laurom Becker živi i radi u Reykjaviku gdje je projekt-menadžer istoimene biskupije, odgovoran i za njezine financije.

Poštovani g. Soviću, prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda imenovao Vas je dekretom od 15. studenog 2020. novim ravnateljem Papinskih misijskih djela (PMD) za pet sjevernoeuropskih zemalja: Dansku, Finsku, Island, Norvešku i Švedsku, i to kao teologa laika iz Biskupije Reykjavik. Što ovo imenovanje znači Vama osobno, ali poglavito na razini opće Crkve budući da ste vjerojatno jedini laik na ovoj službi?

Velika je čast da je Biskupska konferencija nordijskih zemalja imala povjerenje u mene i predložila me za nacionalnog direktora za misije NBK-a, što je kasnije prihvatila i Kongregacija za evangelizaciju naroda. Tradicionalno, za ovu poziciju ne biraju se vjernici laici i mislim da je ovo bitan iskorak da Crkva u svom djelovanju daje povjerenje i odgovornost vjernicima laicima, pa čak i na višim i odgovornijim pozicijama.

Nordijska Nacionalna uprava PMD-a jedna je od iznimki budući da objedinjuje nekoliko zemalja, odnosno pet. Možete li nam ju predstaviti te progovoriti o razlozima za istu?

Situacija u nordijskim zemljama je specifična zbog samog broja katolika koji je jako nizak. Island ima najveći udio katolika koji čine oko 4 % pučanstva. U ostalim zemljama je taj broj između 1 i 2 %. Također, osim Norveške koja ima tri biskupa, sve ostale zemlje imaju samo po jednog. Ovo bi bili glavni razlozi da svih pet zemalja pripada jednoj biskupskoj konferenciji, a samim time i Nacionalnoj upravi PMD-a.

Što nam možete reći o Crkvi u Skandinaviji, s posebnim naglaskom na Katoličku?

Katolička Crkva dijeli neke odlike u svih pet država. Mali broj vjernika rasprostranjenih na velikom području. Često nedovoljan broj svećenika i sestara, a samim time i lokalnih zvanja. Katolici su većinom stranci, pretežno iz Poljske i s Filipina, a nakon toga i iz više od 50 drugih država svijeta što čini Crkvu nordijskih zemalja uistinu univerzalnom i sveopćom. Sve ovo nosi i velike izazove u pastoralnom djelovanju s obzirom na veliki broj različitih nacionalnih i jezičnih skupina.

Koliko misionara iz ovih zemalja djeluje u svijetu te gdje su najviše rasprostranjeni?

Kao što sam već spomenuo ranije, mali je broj, kako klera, tako i laika te samim time broj misionara nije visok. Trenutno imamo tek nekoliko svećenika koji djeluju u drugim europskim zemljama.

Smatrate li da Crkva dovoljno povjerenja polaže i misionarima laicima te postoje li takvi i u Vašoj regiji?

U svijetu broj svećenika, redovnika i redovnica pada, dok broj misionara laika raste tako da možemo zaključiti da Crkva polaže dovoljno povjerenja u misionare laike. Nažalost, nordijske zemlje nemaju još uvijek prisutne misionare laike u svijetu.

Iako se Skandinavija ne vodi kao misijsko područje, svjedoci smo da i ondje djeluju misionari (npr. i karmelićanka s. Celestina Gavrić iz BiH). Koliko ondje zapravo ima misionarskog posla „ad intra“?

Osim s. Celestine na Islandu je prisutno još 30 sestara i 13 svećenika. Samo jedan svećenik, koji je u mirovini, je Islanđanin, a svi ostali su stranci, misionari. Malo bolja, ali slična situacija je i u drugim državama tako da, iako možda neslužbeno, nordijske zemlje jesu misijsko područje. U nordijskim zemljama mi zapravo živimo u postkršćanskom svijetu gdje se glas Crkve i kršćanskih vrijednosti slabo čuje tako da prostora za misijsko djelovanje ima te je izazov naći nove putove evangelizacije.

Što bi o vjeri Hrvati mogli naučiti od Skandinavaca, a što Skandinavci od nas?

Mislim da je hrabrost i odvažnost katolika u nordijskim zemljama da budu drugačiji kao manjina u odnosu na lokalno pučanstvo koje je većinom luteransko, te je otvorenost za dijalog s njima dobar primjer za sve. Glede civilnog društva, moja omiljena stvar je da se tu svi oslovljavaju s „ti“, te nema prisutnih podjela u društvu glede bilo kakve pozadine svake osobe. Svi se tretiraju jednako.

S druge strane, iako imam dobra iskustva u radu i aktivnostima s mladima na Islandu i suradnji s udrugama mladih u drugim nordijskim zemljama, mislim da su mladi u Bosni i Hercegovini uvijek jedan korak ispred i iznadprosječno aktivni te bi Crkva u nordijskim zemljama mogla dosta naučiti od njih.

Kada govorimo o katolicima Skandinavcima, koliko oni imaju izražen osjećaj za potrebite u misijama te koliko je tu razvijena misijska svijest?

Većina lokalnih katolika su obraćenici te su sami imali iskustvo s misionarskim djelovanjem i njihova je misijska svijest razvijena. Oni iz vlastita primjera razumiju važnost misijskog djelovanja te su i sami spremni pomoći. Kada govorimo o potrebitima u drugim zemljama, tu uvijek ima dosta prostora da se uradi više te da se razvije osjećaj da smo dužni pomoći drugima.

Koji će biti Vaši prvi koraci u upravljanju Nacionalnom upravom PMD-a Skandinavije?

Prvi koraci nakon stupanja u kontakt s nacionalnim liderima su da se upoznamo još bolje s trenutnom situacijom u svakoj državi te da odredimo daljnje planove i ciljeve, skupa s Nordijskom biskupskom konferencijom. Također, nadam se da će se situacija glede pandemije popraviti u idućih nekoliko mjeseci i da ću u svibnju moći sudjelovati na susretu novoimenovanih nacionalnih ravnatelja i Generalnoj skupštini u Rimu.

Razgovor je vodila Josipa Prskalo

Susret Nordijske biskupske konferencije u Paderbornu, ožujak 2020. (Nedjelja)