Duhovnik Szentmartoni kao sržnu temu ovih duhovnih vježbi izabrao je “radosnog Kristova svećenika”. U tome kontekstu govorio je o slici Boga koju svećenik nosi koja je često puta kriva, Bog je onaj koji ljubi svećenika. Nadalje govorio je o odnosu svećenika i Krista te napomenuo da bez obzira na duhovno stanje mi smo uvijek Kristovi svećenici koje On radosno prima i koje je On pozvao sa svim svojim slabostima da mu služe te da ih kao takve nikada ne odbacuje niti napušta. Nadovezujući se na temu Krista koji ljubi svoga svećenika Szentmartoni je istaknuo važnost spoznaje radosti i mogućnosti svete ispovjedi koja nikome ne treba da bude teret, stid niti drama, nego upravo suprotno – radost i čežnja za izmirenjem s Kristom koji oprašta i ljubi. Govoreći o ulozi svećenika u Crkvi Kristovoj napomenuo je da je ona božanska ustanova i da ju Bog vodi bez obzira što mi mislili ili činili te napomenuo važnost svećenikove odgovornosti u Crkvi.

Kao jako veliki problemi koji se pojavljuju u svećeničkom životu jesu svećenička zavist koja nanosi neizmjernu štetu u Crkvi i problem poimanja svećeništva, svećenička nesigurnost, pogrešno poimanje Božjih i crkvenih zapovijedi koje često puta vode na krivu stranu, istaknuo je duhovnik. Svoja duhovna razmišljanja duhovnik je temeljio na svetopisamskim tekstovima.

Duhovne vježbe završile su 1. ožujka euharistijskim slavljem koje je predslavio rektor Đurin.

Program duhovnih vježbi uključivao je dnevno tri duhovna nagovora, svakodnevno euharistijsko slavlje sa homilijom, zajedničku molitvu časoslova i osobnu pobožnost.