Procesija s mladomisnikom, brojnim koncelebrantima i asistencijom krenula je od križa na ulasku u svetište, nakon roditeljskog blagoslova koji je mladomisniku podijelio njegov otac Donko.

Tumačeći događaj čudesnog ribolova na Tiberijadskom jezeru i Isusova ukazanja apostolima, propovjednik preč. dr. Ivica Ivanković Radak, sudski vikar Subotičke biskupije, kazao je kako svi u životu doživimo Isusovo pitanje, koje je tom prigodom višekratno postavio Petru: „Ljubiš li me? Jesi li spreman do kraja me slijediti, biti kršćanin punim bićem?“ „To pitanje“, kazao je on, „redovito stiže u trenucima kada se najmanje nadamo, u životnim situacijama kada smo dovedeni pred zid i proživljavamo slabost i prolaznost.  Gospodin takvo pitanje postavlja često više puta zaredom. Možda imamo osjećaj da nas namjerno provocira tamo gdje najviše boli. Traži od nas potpuno predanje! Želi nas podsjetiti kako u životu ne trebamo računati samo na svoje snage, jer dok nižemo uspjeh za uspjehom, tada nam se čini da sve možemo. Tako je to u pozivu i zvanju svakog od nas… svećeništvo, obitelj, redovništvo, bilo koje drugo poslanje za nas namijenjeno. Bog nam postavi pitanje „Ljubiš li me?!“, želeći nam skrenuti pozornost: „Čovječe, nemoj se oslanjati samo na sebe, računaj i na mene“, dodao je preč. Ivanković Radak.

Govoreći o svećeničkom pozivu, rekao je kako on nije samo projekt. „Svaki dan slušamo kako se u društvu, pa tako i u Crkvi, govori o projektima. Spominju se pojmovi planiranja, pripreme, realizacije, ishodišne točke, ciljevi, evaluacija, valorizacija i još puno toga. Život svakog kršćanina je znak milosti, traži predanje. Ako zadržiš nešto za sebe i predanje nije cjelovito, niti milost nije cjelovita. Ništa drugačije nije niti u braku ili u roditeljskoj ulozi. Zna biti i teže, jer jedan bračni drug ima kraj sebe drugoga, pa se jedno drugome trebaju prilagoditi. Kad govorimo o predanju Bogu, tada Boga ne fizički vidimo, pa se zavaravamo da možemo kako hoćemo. Čini nam se da je sve u našim rukama, ali to je opasno. U svijetu, u društvu, u Crkvi svi govorimo o projektima, ali treba ostaviti prostora i za Boga“, kazao je propovjednik.

Obraćajući se mladomisniku, istaknuo je njegovo geslo: „Sva radost tvoja neka ti bude Gopodin… prepusti Gospodinu sve putove svoje i on će sve voditi…“ (Ps 37,4-5). „Ne boj se izravnog susreta s Gospodinom, niti njegova tri puta uzastopno postavljena pitanja. Takva pitanja ćeš najbolje čuti i osjetiti u trenucima vlastitih neuspjeha, svećeničkih kriza. Napose u situacijama kada se nađeš u rasponu između onoga što se sve očekuje od tebe, što bi sve trebao, što bi sve mogao, morao, ovako ili onako bi trebao raditi, ovaj ili onaj projekt bi mogao pokrenuti, sve to na jednoj strani – a na drugoj se pitaš: „Gdje sam ja u svemu ovome“, pa se zamisliš ima li išta dobroga da si napravio? Upravo tada kada ljudskost klone, nastupa Božja milost“, zaključio je propovjednik

Na kraju mise vlč. Balažević izrekao je svoju zahvalu Bogu: „Najviše sam Mu zahvalan na teškim lekcijama, i na onima koje se i dalje borim prihvatiti“. Zahvalio se obitelji, prijateljima, Bogosloviji u Đakovu, njezinim negdašnjim i sadašnjim poglavarima, bogoslovima, svećenicima, profesorima, te župnicima i kaplanima svoje rodne župe. „Nije ih bilo malo, ali od svakog sam primio bogatstvo“, kazao je mladomisnik. „Svećenike svoje biskupije molim da me prime i prihvate“, dodao je. Uputio je zahvalu propovjedniku, redovnicama, moliteljima za duhovna zvanja, dobročiniteljima, kumovima mlade mise Ivanu i Marici Kujundžić s obitelji, župniku preč. Željku Šipeku i ceremonijaru misnog slavlja, te katoličkim medijima.

Prije otpusta i mladomisničkog blagoslova, zajednica se vjernika pomolila za Marijin zagovor za nova duhovna zvanja. Misu, kao i trodnevnicu koja joj je prethodila, glazbeno je animirao Zbor subotičke Župe Marije Majke Crkve.

Dušan Balažević je peti svećenik koji je na Bunariću slavio svoju mladu misu u posljednjih 18 godina.