Uz mons. Ivana Ćurića, slavlju se pridružilo desetak svećenika. Iako je bio radni dan, euharistijskom slavlju je nazočio lijepi broj vjernika beočinske župe, što je istinsko svjedočanstvo da zajednica živi i djeluje jedino ako je aktivna te onda kada svaki član zajednice „učini svoj dio“.

Liturgijsko pjevanje je animirao župski zbor župe Beočin. Proslavi nebeske zaštitnice, svete Barbare, nazočili su dr. sc. Stjepan Glas, opunomoćeni Ministar u Veleposlanstvu Republike Hrvatske, Darko Baštovanović, međunarodni tajnik Hrvatskog nacionalnog Vijeća, Mitar Milinković, Predsjednik općine Beočin i jerej Steva Kovačev, paroh u Neštinu.

Na početku euharistijskog slavlja, te u prigodnoj homiliji, mons. Ivan Ćurić je potaknuo okupljene vjernike na razmišljanje o vjerničkom životu i stavu, načinu ispovijedanja i svjedočenja vjere, te stavio sv. Barbaru kao istinski primjer vjerničkog svjedočenja.

Proslava Svete Barbare – Beočin 2019.

Imajući pred sobom mučeničko svjedočanstvo vjere sv. Barabare, biskup Ćurić je svoju homiliju započeo prvom zapovijedi Dekaloga.

„Kako je vrijedno da se na putu vjere uvijek želimo prepoznati u duhovnom zajedništvu onih koji ispovijedaju pravu vjeru, ne ‘kumire’, kako nas poučava Psalam 135., jer su tek ‘ljudskih ruku djelo: usta imaju, a ne govore; oči imaju, a ne vide; uši imaju, a ne čuju; i nema daha u ustima njihovim’ (usp. Ps 135,15-18), već jedinoga Stvoritelja svega, Oca i Sina i Duha Svetoga. To nam je vjera, sazidana na svjedočanstvu apostola, prvih svjedoka Božje objave i njegove ljubavi u Isusu Kristu“, istaknuo je propovjednik.

Biskup Ćurić rekao je kako na našem putu vjeru podržava, hrani i čuva zajednica Crkve u kojoj, vjerni apostolskom nauku, kao braća i sestre, odgovaramo Kristu na njegov poziv i slijedimo ga.

„To je primjer koji nam daje djevica i mučenica, sv. Barbara kod pravoslavne braće čašćena na dan 17. 12. kao Varvara, koja je i u mučeničkoj smrti do kraja posvjedočila svoju kršćansku pravovjernost. S punim je uvjerenjem i jasnoćom, i to pod cijenu života, odbacila lažne bogove, koji su bili ‘ljudskih ruku djelo’, zapravo čitav dotadašnji sustav koji ju je okruživao. Zašto je to učinila, kad je, ljudski gledano, toliko toga posjedovala?“, upitao je biskup.

„Do Barbarina srca doprla je istina Božje ljubavi te u njezinu primjeru prepoznajemo primjer životnoga puta cjelovito ukorijenjena u kršćanskoj istini i ljubavi, i jedno i drugo u punoj mjeri, do krajnjih obzorja koja nas vode u najdublja otajstva kršćanske vjere – od stvaranja, punine ljubavi posvjedočene na Križu, do punine vječnosti u uskrsnuću“, istaknuo je biskup Ćurić.

Osvrćući se na evanđeoski odlomak Matejeva evanđelja o „maču i razdjeljenju“, biskup je naglasio: „I danas, kao i u vrijeme svjedočanstva sv. Barbare, pred iskustvo naše vjere dolazi zahtjev vjerodostojnosti i iskrene dosljednosti. U svjetlu Isusove pouke shvaćamo kako nas put vjere neće skloniti u životnu zavjetrinu. S Isusom započinje novi put, novi savez u koji će Bog za otkupljenje ljudi uložiti najveću cijenu, kad će u ljubavi do kraja za nas poslati i predati svoga Sina, sve do smrti na križu, koja je procvala pobjedom u uskrsnuću. Mač i razdjeljenje o kojima Isus govori sažižu našu polovičnost i mlakost u prihvaćanju i nasljedovanju Krista“.

Proslava Svete Barbare – Beočin 2019.

Osvrnuvši se na poticaje pape Franje da ne prihvaćamo kršćansku vjeru tek kao pitanje izvanjskoga ukrasa i tradicije, gdje nema potrebe za obraćenjem ili kad se vjera pretvori u ideologiju.

„Nikad nemojte dopustiti da vjeru prihvaćate kao ideologiju, bila ona politička ili socijalna, ateistička ili religiozna. Uvijek ju doživljavajte kao pitanje stvarne Božje ljubavi i kao svjetlo na osobnom putu ljubavi. Upravo zato kršćanski put, koji je zasjao u životu i svjedočanstvu sv. Barbare, uvijek ostaje suvremen, nije potrošna roba koju proguta neka ‘nova moda’, nova ideja ili novo društveno uređenje. Potrudimo se uvijek živo osjetiti da smo krštenjem pridruženi sretnoj zajednici te se u današnjem vremenu, pripadajući Božjoj Crkvi, nikako ne možemo osjetiti dodatkom ili neplodnim ostatkom prošlosti, već kao živa zajednica onih koji, poput kršćana ranokršćanskih vremena, žive i svjedoče, ‘puni radosne nade’“, zaključio je biskup Ivan Ćurić.