Misno slavlje predvodio je župnik domaćin vlč. Nikica Bošnjaković, u zajedništvu sa vlč. Markom Đidarom, svećenikom u miru; preč. Markom Kljajićem, župnikom u Surčinu; preč. Blažem Zmajićem, župnikom u Irigu; vlč. Stjepanom Vukovcem, župnikom u Tovarniku; vlč. Ivicom Živkovićem, župnikom u Hrtkovcima; vlč. Ivicom Zrno, župnikom u Laćarku; vlč. Mihajlom Režakom, grkokatoličkim župnikom u Šidu i vlč. Vladimirom Edelinskim, grkokatoličkim župnikom u Berkasovu.

Bog nas ljubi

Propovijedao je vlč. Marko Đidara, koji je rodom iz Šida, te je na početku homilije izrazio veliku radost što ima priliku propovijedati u župi iz koje potječe. Tema njegove homilije bila je ljubav između Boga i čovjeka te ljudi međusobno, čiji je simbol svetkovina Presvetoga Srca Isusova. Između ostalog je kazao:

“U ljubavi Božjoj živimo, mičemo se i jesmo. Pitanje je jesmo li svjesni toga. Zato je dobro da imamo svetkovinu Srca Isusova da možemo razmišljati koliko živimo kao kršćani u ljubavi koju nam daje vječni Bog. On i danas nama poručuje, ono što je rečeno u prvom čitanju: Ne boj se, stado malo!, Bog nas nije zaboravio, prati nas, kao što nas je uvijek i pratio, iako toga često nismo bili svjesni. Što je čovjek, nego mali crv pred divnim Bogom. Što je Bog, nego velika ljubav pred tim malenim čovjekom, kojega diže, da čovjek vidi da nije ostavljen i osamljen, jer ga njegov Stvoritelj ljubi? A kako čovjek može odgovoriti Bogu na tu divnu ljubav, nego također uzvratiti ljubavlju”, kazao je propovjednik.

Čovjek je pozvan ljubiti

U nastavku homilije vlč. Đidara je ukazao na kršćaninovu dužnost da ljubi, ali to ne može bez vjere:

“U naravi čovjeka je ljubav, a odakle nam, nego od Boga koji nam ju je dao. Zašto ne bismo tu ljudsku ljubav iskoristili i usmjerili je prema divnome Bogu i prema dragome čovjeku? Da ljubimo Boga i bližnjega, tako nas Isus uči. Nemojmo sebi dozvoliti da drugi poradi nas trpi, nego učinimo da drugi osjeti da je od nas voljen. Ljubav Božja najsnažnije je očitovana na Veliki petak u Kristovom probodenom srcu. Zato trebamo zastati i zapitati se: a što ja kao čovjek, što ja kao vjernik mogu dati svome Bogu? Gdje su moje suze? Gdje je moje klanjanje? Kakav je moj život, po čemu se zna da sam kršćanin, ako nisam pokazao ljubav? Temelj te naše ljubavi je u vjeri, vjera i ljubav moraju se isprepletati, jer samo po vjeri pokazujemo koliko ljubimo Boga. Što snažnije živite u vjeri, snažnije ćete živjeti u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu”.

Vjera nije tradicija, ona se živi svaki dan

Na kraju propovijedi, vlč. Đidara je upozorio vjernike da vjera nije tradicija, ona se živi svaki dan, ona mora biti vidljiva u svemu što vjernik radi. Vjere se ne treba i ne smije stidjeti. A kada se ona živi svaki dan, živi se u Božjoj ljubavi i ljubi se bližnjega.

Nakon misnoga slavlja, vjernici su ostali u ugodnom druženje u župnom dvorištu uz sok i kolače koje su pripremile šidske domaćice.