Adventska duhovna obnova udruga katoličkih intelektualaca i liječnika u Osijeku

Predbožićnu pripravu molitveno je otvorio bibličar vlč. dr. sc. Ivan Benaković, profesor Svetog pisma na KBF-u u Đakovu, te je s nazočnima promišljao o došašću u svjetlu da je Bog već tu među nama, konkretno o Božjemu dolasku u ljudsku stvarnost na temelju biblijskoga govora u odlomku Lukina evanđelja (Lk 7, 18b-23).

Uvodeći u razmatranje vlč. Benaković je podsjetio na smisao došašća koje se sastoji od dva dijela priprave, prvoga do 16. prosinca (budno iščekivanje drugog Kristova dolaska) i drugoga do Badnjaka (neposredna priprava za svetkovinu Božića) te da nam’ je u došašću snažno posvijestiti kako je „Bog već došao u našu stvarnost, prisutan je Emanuel – Bog s nama“ te kako osobno živim tu stvarnost. „Iz biblijskoga teksta Lukina evanđelja, u sedmomu poglavlju, vidimo kako su biblijski likovi imali jako velikih problema u prepoznavanju Boga koji je došao u osobi Isusa Krista. Advent je iščekivanje Boga, Boga koji dolazi, ali Boga koji je već došao, utjelovio se, rodio i uzeo tjelesnost postavši čovjekom“, kazao je bibličar te, nakon čitanja odabranog odlomka istaknuo: „Na primjeru proroka, odnosno preteče Isusova dolaska Ivana Krstitelja fascinira to da on, koji je upoznao što/tko je Bog i pripremao Božji dolazak, onda kada je Bog došao među nas, još uvijek ne može raspoznati njegov dolazak. Nije mu jasno je li Isus Krist taj koji je Boga utjelovio u našu stvarnost ili nekog drugog čovjeka? Pitanje je to i za našu svakodnevicu, naše kršćanstvo: jesmo li mi prepoznali Boga koji je došao, možemo li mi Boga u našoj stvarnosti prepoznati na našem radnom mjestu, odnosima s ljudima, u obitelji i svemu onome što, mi, živimo? Svake godine slavimo došašće, pripremamo se za Božji dolazak, no na koji način prepoznajemo Boga da je već tu, prisutan u našim životima? Važno je to sebi posvješćivati. Nije tragično, ako ne možemo to učiniti.“

Govoreći o smislu došašća za kršćane, bibličar Benaković je približivši primjer Ivana Krstitelja pojasnio značenje slike o Bogu i iščekivanje susreta s njim. „Zašto Ivan Krstitelj ne može u Isusu prepoznati pravoga Boga? Pita se (Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo‘) jer ne prepoznaje istinskog Boga. Ivan Krstitelj imao je sliku Boga na drukčiji način: Bog koji će ognjem spaliti, onaj koji u ruci ima vijaču (tako ga je naviještao), pročistit će pljevu spaljivanjem ognjem. To je apokaliptična, čudesna slika Boga koju su još starozavjetni proroci naviještali. Dolaskom osobe Isusa Krista, njegovim rođenjem i utjelovljenjem, teško je čovjeku prepoznati što se tu događa jer Isus je sve, samo ne to, nije se tako prikazao u stvarnosti. Isus je autentični pokazatelj Boga i Božjega života. Zašto? On je Božji sin. On sve mijenja, a to je velika utjeha i ohrabrenje na našem životnom putu.

Kako mi promišljamo o Bogu? Gledamo li na njega kao onoga koji spaljuje i uništava naš život ili u onoga koji se u Isusu prikazao Bogom?  To je veliko pitanje i zato došašće (advent) ima smisla. Zato što mi iščekujemo ponovni Božji dolazak, ponovni susret s osobom Isusa Krista! Kako mi taj susret zamišljamo, kakav će to susret biti? Znate onu poznatu pjesmu ‘Kad se budemo gledali oči u oči’ i kakav će to biti susret, kako će nas Bog gledati? Knjiga Otkrivenja zanimljivo završava; kaže da u rajskoj stvarnosti u nebeskom Jeruzalemu ‘gledat će ga licem u lice, njegovo Božje ime će im biti ispisano na čelima, tamo više neće biti potrebe za svjetlom, Bog je onaj koji obasjava stvarnost’. A mi još živimo u tami, sjeni, slikama i nama je potreban biblijski tekst da nam ocrta, prikaže Božje lice. Kako biblijski tekst ocrtava Božje lice, to je ono što Ivanu nije jasno i zato se, šaljujući glasnike, pita: ‘Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Upravo je u taj čas Isus ozdravio mnoge od bolesti, muka i zlih duhova i mnoge je slijepe podario vidom.’ To je Isus, to je Božji lik koji prikazuje ljubav prema čovjeku, ozdravlja mnoge od bolesti, muka, zlih duhova, različitih sljepila u našemu životu. Bog sve to nekako uspijeva pročistiti, iščistiti, ali Bog nije kirurg na takav način da odstranjuje, čini rez, nego drukčije čini.

Božja pedagogija u osobi Isusa Krista prikazana je na drugi način. Bog se prikazao kao Bog sućuti, empatije, koji želi supatiti zajedno s čovjekom. I tu se sve u osobi Isusa Krista mijenja, to je autentična slika Boga koju nam prikazuje Isus Krist. Mi drugu sliku Boga nemamo. To kaže i Prva Ivanova poslanica ‘Boga nitko nikada nije vidio, ali Jedinorođenac, sin Božji ga je prikazao i utjelovio u stvarnost. Zato, baš u vremenu došaća, uzmimo Bibliju u ruke, iščitavajmo evanđeoske stranice Svetoga pisma! U njima Isus susreće različite grupacije ljudi, različitu ljudsku ranjenost i pokušava dati primjeren odgovor na tu stvarnost, ne na agresivan, silovit način. Živimo u društvu pomalo čudnom i svi to vidimo. Jer kad’ govorimo o nekim vrijednostima i višoj objektivnoj istini, ljude privuče ponizniji pristup, a ne stav ‘ja moram biti u pravu’. To ne znači podilaženje čovjeku i kao katolici moramo imati svoj identitet, ali od nas se, doista, traži mudrost života, a ne sukobljavanje. Iz Božje snage i učeći se na Božjem primjeru, koji je pokazao sam Isus Krist, biti nam je kvasac društva čime društvu dajemo novu dimenziju života i da istinski svijet, doista, može prepoznati da je Bog prisutan, životan u našoj svakodevici. To se od nas traži!“

Dr. Benaković potaknuo je i na promišljanje o rečenicama iz Lukina evanđelja koje govori Isus, a to je, kazao je, tekst iz Knjige proroka Izaije ‘Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju’, razloživši kako Izaija prikazuje Božji dolazak, mesijansko vrijeme te da „vizija proroka o Božjemu dolasku u Starome zavjetu nije samo apokaliptična vizija, a vrijeme da ‘slijepi progledaju, hromi hode’ nastupilo je u osobi Isusa Krista, Božjim rođenjem, utjelovljenjem… i danas po snazi uskrsnuća, služenju Crkve, Bog uprisutnjuje iscjeliteljsku ulogu, događaju se čudesne stvari, ljudi ozdravljaju zato što su se otvorili snazi samoga Boga, Kristova uskrsnuća u njihovu životu i to je ljepota naše katoličke vjere, događaji koje stalno trebamo otkrivati u našim životima“.

„Vrijeme došašća je prilika kada ćemo tu ljepotu ponovo uzljubiti, vratiti se autentičnoj viziji Boga i Božjega života u našemu životu, svemu onomu što živimo kao ljudi. Isus je ispunio Izaijinu viziju Božjega silaska među nas. Znakovito za nas je to što Isus kaže: ‘Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli.’ Znači, pođite i prepričajte iskustvo!… Gdje sam svom životu mogao prepoznavati Božje znakove da je Bog stvarno tu? Nismo prepušteni tami ovoga svijeta, nego je Krist, doista, svjetiljka, a to želi biti preko nas, čovjek. Dan-danas možemo obasjavati svakodnevicu, društvo i sve što činimo. Mi odražavamo Božji lik u ovomu svijetu i, učimo li se Božjoj pedagogiji i logici susreta s ljudima u sućuti, empatiji i ljubavi koju je imao Isus Krist prema čovjeku, da ga prihvatimo i uzljubimo, onda se danas mogu događati velike stvari u našemu životu (…) Važno je razumjeti Isusove riječi ‘I blago onom tko se ne sablazni o mene’ jer svojim činima možemo u drugome izazvati oprečni osjećaj od onoga što smo htjeli učiniti… U došašću mi katolici iščekujemo ponovni Božji dolazak, to je ono što molimo u Vjerovanju, i živimo u svijesti da je Bog već došao ispunjajući se snagom i hrabrošću za život u sadašnjici u kojoj je Bog već ostvario svoja obećanja, a to govori ovaj biblijski tekst, i sebe prikazao u stvarnosti.

Ali, nije se to dogodilo na potpuni način jer u svijetu još uvijek imamo zlo, bol, jauk, nerazumijevanje i poteškoće u životu. Sve to lakše se nosi, ako stvarno živim svijest da je Bog Emanuel, Bog s nama, životan i pomaže mi živjeti svakodnevicu u perspektivi konačne Božje pobjede u ponovnome Božjem dolasku. Život nas vjernika je stalna napetost, iščekivanje kada će Bog konačno staviti točku na bolesti, zlu u svijetu, nemoralu, lošim činima. Svi iščekujemo taj dan kada će Bog konačno uspostaviti pravednost i to što molimo u Očenašu ‘Dođi kraljevstvo tvoje’, ali Božje kraljevstvo već je počelo prvim Božićem u Betlehemu i konačno će se potvrditi konačnim Božjim dolaskom u slavi. Želim svima blagoslovljeno vrijeme došašća, iščekivanja Božića, neka vas krijepi radost Božje prisutnosti da na svetkovinu Božića, doista, znamo Bogu zahvaliti zato što je uvijek životan i prisutan u našoj svakodnevici.“

Na kraju rasprave o temi, duhovnik Vuković je zaključio: „Božju prisutnost, ovdje i sada, valja posvješćivati, a za to treba: odvojiti vrijeme, u tišini i miru moliti, a to je jako važno u ubrzanim vremenima. Što je vrijeme ubrzanije, treba(mo) usporavati pa u miru iskusiti Božju prisutnost koja će me učiniti pozornim na Božje dolaske svakodnevne, spremnim za onaj konačni. To tako što ću kraj pacijenta, studenta, prosjaka i u običnom čovjeku vidjeti Božić, Isusa koji će tu biti, a ne u imaginaciji. Moram biti pozoran na Božju prisutnost i tad je to blagoslovljeno, odgovoriti na izazov usporavanjem ubrzanosti u kontemplaciji, molitvi.“

Večernja duhovna obnova kojoj su nazočile predsjednice UKI-ja dr. sc. Ružica Pšihistal i predsjednica osječke podružnice HKLD-a prim. dr. sc. Melita Vukšić Polić, molitveno je zaključena, a zajedništvo nastavljeno uz trpezu.