Uvodeći u euharistijsko slavlje biskup je pozdravio okupljene svećenike i vjernike, kao i nazočnoga gradonačelnika Nove Gradiške Vinka Grgića. Podsjetio je kako Crkva slavi Uskrs osam dana kao jedan dan, te im je u tom smislu čestitao svetkovinu Isusova Uskrsnuća. Dodao je kako je znakovito da baš u uskrsno vrijeme žele blagosloviti nova zvona. Kazao je kako često kod pjesnika nalazimo pokušaje da sroče neku poetiku uskrsnih zvona. Izrazio je uvjerenje da će nova zvona u vjernicima Župe Kraljice sv. Krunice stoljećima tkati poetiku Isusova uskrsnuća, učvršćivati ih u njegovoj pobjedi nad smrću i buditi uskrsnu radost.

Biskupa su potom pozdravili predstavnici mladih koji su izrazili radost zbog njegova posjeta njihovoj župi prigodom blagoslova zvona i 30. obljetnice utemeljenja župe, što je za njih poseban događaj. Kazali su kako će ih nova zvona dugi niz godina pozivati na sveta slavlja, ali i podsjećati na njihove pokojne. Čestitali su biskupu pedeset godina svećeništva i dvadeset i pet godina biskupstva, uručivši mu prigodan poklon i cvijeće.

U homiliji biskup je kazao kako se ovih dana naši razgovori često kreću oko ljudske nemoći pred zlom koje se zove rat u Ukrajini. Kako je nekome došlo na pamet da pokrene nešto tako strašno kao što je rat, zapitao se biskup, kako je došao do zaključka da će zlom postići nešto dobro i korisno za sebe ili svoj narod? Ispripovjedio je nazočnima kako je ovih dana zapodjenuo razgovor s prijateljem iz studijskog vremena, koji je za sebe tvrdio da nije vjernik. Potaknuo ga je na razmišljanje podsjetivši ga kako možemo biti zdravi ili bolesni, siromašni ili bogati, pametni ili neuki, te ono najteže: živjeti ili umrijeti. Sve to da nam doziva u svijest kako živimo u nesigurnom i prolaznom svijetu.

Što nam je činiti? Na taj izazov koji je oduvijek pred čovjekom dao je snažan odgovor Isus Krist, i njegova uvjerljivost nije se umanjila tijekom dvije tisuće godina. Isus je prošao zemljom kao jedan od nas, ustvrdio je biskup, ali Sin Božji odvijeka, koji je postavši čovjekom preuzeo na sebe našu prolaznost, naše nesigurnosti i smrtnost. U današnjem evanđelju čuli smo da taj Isus nije ostao zarobljenik smrti i groba što su mu ljudi svojom osudom dodijelili, nego je bio jači od smrti. Time je potaknuo nemalu pomutnju u svijetu, jer je u njemu ostvareno nešto što je izvan ljudskih mogućnosti. I u današnjemu prvome čitanju čuli smo kako postoje oni koji i njega i sve ono što se u njemu dogodilo žele svesti na mjeru svojih ljudskih mogućnosti, niječući izvanrednost događaja uskrsnuća, istaknuo je biskup. No, naše ljudske mogućnosti su nesigurne i klimave, te se u njima ne može pronaći čvrstinu našeg postojanja koju na različite načine tražimo. Ako se Isus Krist pojavio među nama i u naše slabo i krhko ljudsko unio božansku pobjedu nad smrću, koja je najnesigurnije stanje našeg postojanja, onda nema našeg čvršćeg životnog oslonca od njega. Kako onda graditi egzistenciju na nekome ili nečem drugome, upitao je biskup.

Prvo današnje čitanje predstavlja Petra i Ivana kako u hramu odvažno naviještaju Isusa Krista uskrsloga kao jedinoga moćnoga čovjeku podariti konačnu čvrstinu postojanja. To su posvjedočili i onim što su ostvarili na hromom od majčine utrobe koji je prosio na hramskim vratima. Petar mu kaže da nema zlata niti srebra, ali mu daje ono što ima: u ime Isusa Krista, koji je pobijedio smrt, zapovijeda mu da ustane i hoda, te bolesnik ozdravlja. Biskup je protumačio da je riječ „ustani“ koju Petar upotrebljava, ona ista kojom se označava Isusovo uskrsnuće. On je ustao iz groba, te je hromi od rođenja u imenu Isusovu ustao i hodao kad je u njega povjerovao i postao dionik njegove pobjedničke sudbine. Isus nas i u današnjem evanđeoskom izvještaju poziva da hodamo s njime ovim svijetom, istaknuo je biskup. On se pojavljuje među svojima koji ribare, i očituje se kao njihov suputnik, svjedoči da s njima hodi. Na isti način prisutan je i u našem životu, te s njime ne hodamo samo do groba, nego vjerom u njega ustajemo iz groba i postajemo jači od smrti. Upravo je do toga stalo Bogu, i on nam to omogućuje u Isusu Kristu.

U prvome čitanju slušali smo kako oni isti vijećnici koji su Isusa osudili na smrt, prijekorno ispituju Petra i Ivana što oni to čine kad naviještaju Isusovo uskrsnuće i ozdravljaju hromoga. Sve onodobne vlasti se okupile na vijećanje kako bi još jednom donijeli presudu Isusu, i to u onima koji mu vjeruju i o njemu govore. Zabranjuju im da nastupaju u ime njegovo ili o njem govore, protumačio je biskup. No, Petar koristi priliku da još jednom i njima navijesti upravo Isusa, pitajući glavare zar oni trebaju odgovarati zbog dobra djela učinjena onom čovjeku. Ne kaže Pater da je ovaj ozdravio po Isusu, nego da je on spašen po njemu. Nema pod nebom drugog imena po kojemu se možemo spasiti, nego li je to ime Isusa Nazarećanina kojega su glavari osudili na smrt, a on pobijedio oslobodivši nas grozote smrti.

U nastavku homilije biskup se zapitao od kud onom uplašenom Petru u vrijeme Isusova sudskog procesa kad je pobjegao sada tolika snaga da svjedoči za njega. Petar kojeg susrećemo u današnjem evanđelju prepoznaje Isusa, skače s lađe u vodu kako bi što prije stigao do njega, jer biti s Isusom koji je pobijedio smrt, to je Apostolova snaga. On svjedoči da je Isus jedina osoba po kojoj se ostvarilo djelo spasenja, pobjede nad smrću. Isus uvjerava Petra i druge učenike da je živ, očitujući im se, naglasio je biskup. Svjedoči im da je drugačije živ, na višoj razini postojanja, u kojoj postoji blagovanje sa svojim višim značenjem nego li je zasititi glad želuca, te se Isus brine da imaju nešto za pojesti, zapovijedajući im da bace mreže na desnu stranu. Nakon čudesnog ulova ribe, Isus uzima kruh i ribu, te ih daje učenicima, te oni po toj gesti postaju dionicima njegove uskrsne prisutnosti na najdublji način. Biskup je ustvrdio da se taj isti Isus očituje već dvije tisuće godina kad nam po služiteljima oltara pruža kruh, omogućujući svojima koji mu vjeruju da postanu dionici njegova proslavljenog tijela u žrtvi ljubavi na križu.

Biskup je upozorio kako evanđelist u današnjem evanđelju ne govori o Isusovu ukazanju, nego očitovanju na Tiberijadskom moru. Istaknuo je kako se ukazanje odnosi prvenstveno na vanjsku pojavnost, a očitovanje zadire dublje. Ukazanje je događaj za oči, a očitovanje u srcu. Uskrsli svojim očitovanjem u snazi Duha pokreće naše srce na vjeru i povjerenje prema njemu, te nas tako uvodi u najdublju razinu postojanja, u zajedništvo njegova života. Petra koji je bio nesiguran i nevjeran Isus je na dan Pedesetnice učinio iznutra jakim i velikim, te se sav oslanja na Isusa Krista, postao je čvrst poput stijene. Tom Petru više nema značenja ono što priča Vijeće ili Saduceji, nego sav u Gospodinu Isusu, svjedočeći koliko mu je vjeran, i naviještajući da je on jedino ime u kojemu smo spašeni.

Biskup je potom kazao kako valja uočiti u naviještenom ulomku iz Djela apostolskih određenu postupnost kad je riječ o zdravlju koje je Isus Krist darovao bolesnom čovjeku Petrovim služenjem. Postoji zdravlje koje traje neko vrijeme, možda i do smrti, ali tu prestaje. Isus pak daje zdravlje koje se zove spasenje, čiji dionik nije postao hromi od rođenja kad su mu ozdravile fizičke noge, nego kad je vjerom prohodao u Isusu Kristu. Spasenje je zahvat Božje besmrtnosti u našu smrtnost, njegove neprolaznosti i svemoći u našu prolaznost i nemoć. Taj zahvat jest Isus Krist, i tko je u njemu taj je s njime pobjednik. Toga ne može grob zarobiti. Grob, naime, preuzima ono što je prolazno, dok ono neprolazno, jedinstveno i neponovljivo na čovjeku ne može u grob. To je duhovni podatak u nama i u njemu se događa Božja pobjeda nad smrću i ona će ostvariti da se na koncu svega dogodi i uskrsnuće tijela, ne više smrtnoga, nego preobraženoga kakvo je bilo Isusovo.

Biskup je još dodao kako je moguće razmatrati o onome što se odnosi na naše ljudske mogućnosti, ali o tom nam i previše svakodnevno propovijedaju mnogi na svim razinama našega društva. Time nam svjedoče koliko smo nemoćni, te nam zlo provali poput rata u Ukrajini, ili u našim osobnim životima. Isus Krist ostaje zauvijek božanska mogućnost da ne budemo žrtve zla i smrti, nego u njemu i s njime pobjednici, istaknuo je biskup. Zašto onda ne izabrati Isusa Krista kao najčvršći naš životni temelj, pa s njime povezati sebe da u njemu budem čovjek moćan vjerom kojom sam mu se posvema predao. Uskrs je vrijeme koje nas želi ohrabriti, kazao je biskup, obnoviti, i podsjetiti da smo u krštenju postali dionici njegove sudbine, njegove smrti i uskrsnuća. Biskup je pozvao sudionike svetog slavlja neka žive uskrsno, krsno, očitujući da su Božji sinovi i kćeri.

Kazao je kako će blagoslovljena zvona svojim skladom doprijeti do njihovih ušiju, poželjevši da ona odzvone i u dubini njihova bića, pa kad ih čuju da im srce bude pokrenuto njihovim skladom i ljepotom, da im progovore o Isusu Kristu, o njegovoj pobjedi nad smrću i našoj određenosti da i mi budemo s njime pobjednici. Zaželio im je da ih zvona pozivaju na sveta slavlja tako da u duši shvate kako je Isus Krist svojom božanskom zauzetošću, ljubavlju s križa i pobjedom uskrsnuća prisutan među nama. Kad god se zvona oglase, istaknuo je, neka ih ona podsjećaju da nema drugog imena pod nebom u kojemu bismo se mogli spasiti. Još je dodao, neka zvona svojim glasom trajno podsjećaju vjernike na sve ono što je povezano s Božjim djelom u Isusu Kristu i mogućnosti njegova ostvarenja u nama.

Na euharistijskom slavlju uz domaćeg župnika Marija Matijevića, sudjelovali su prethodni župnik Jozo Jurić, te svećenici iz Novogradiškog dekanata na čelu s dekanom Željkom Volarićem.

Nakon mise biskup se sa svećenicima i vjernicima uputio ispred župne crkve gdje je blagoslovio tri nova zvona koja će s jednim dosadašnjim dozivati u pamet vjernicima Kristovu prisutnost među njima.

Župnik Mario Matijević upoznao je okupljene kako je najveće zvono posvećeno Kraljici sv. Krunice, teži 450 kg, i dar je župljanina Dragana Čulašića. Drugo zvono posvećeno je sv. Antunu Padovanskom, teži 270 kg i dar je Marije Zubović iz Rešetara, dok je treće zvono posvećeno sv. Josipu, teži 195 kg, a darovao ga je Vlado Bičanić iz Starog Petrovog Sela. Nakon blagoslova biskup je kazao kako je to povijesni događaj koji se u župi ne događa tako često. Dodao je da se on zbiva o dvadeset i petoj obljetnici Požeške biskupije u kojoj oni kao župa ostvaruju svoju pripadnost jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi.