U molitvi su sudjelovali vjernici, predstavnici kršćanskih denominacija i laičkih udruga. Večernje bogoslužje pratilo je liturgijsko pjevanje vjernika uz orguljsku pratnju Gohar Karapetyan, kantorice evangeličke Crkvene općine Osijek. Svečano ekumensko zajedništvo otvoreno je ulaznom pjesmom i duhovnim nagovorom svećenika Vrabeca u duhu odabrane teme Osmine: „Ljubi Gospodina Boga svoga i bližnjega svoga kao samoga sebe“ (Luka 10, 27) koji je naglasio da je važno„upamtiti da je svatko od nas Božje ljubljeno stvorenje i ‘Znamo, pak, da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani’ (Rim 8, 28).

Bogoslužje s evangelicima ispunjeno je slavljenjem Boga zajedničkim pjevanjem, molitvom koju je predmolio predvoditelj, biblijskim čitanjima Božje Riječi predviđenim pripremljenim materijalima SMO za drugi dan ekumenskoga slavljenja (Luka 10, 27; Ponovljeni zakon 10, 12-13 ) i čitanje odlomka svetog Evanađelja po Ivanu (1 Iv 4, 4-12) uz molitveno promišljanje druge večeri o poticaju: „Pomozi mi, Gospodine, da ljubim tebe, bližnjega i sebe sa svime što jesmo“.

Nakon Apostolskog vjerovanja i pjevanja, svećenik Samir Vrabec pozdravio je narod Božji karakterističnim pozdravom u Evangeličkoj crkvi: „Milost Vam i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista. Amen“ te s propovjedaonice pročitao evanđeoski odlomak (Luka 10, 25-37) nastavljajući molitveno: „Milosrdni Bože, neka Tvoj narod čuje Dobru Vijest tvoje ljubavi, opraštanja i prihvaćanja kroz ovo propovijedanje nesavršenim ljudskim riječima kojima se naviješta tvoja savršena Riječ. Amen.“ U propovijedi je razmatrao o Isusovom odgovoru prispodobom o milosrdnom Samarijancu na zakonoznačevo pitanje što mu je činiti da baštini život vječni, poučivši kako je bitno svojom nutrinom sebe upitati gdje se nalazim u ovoj prispodobi.

Prispodoba o ljubavi prema neprijatelju koja spašava život

„Kakva dobro nam poznata, a opet uvijek uzbudljiva priča! Parabola sadrži samo osam kratkih stihova, ali u njima se odvija cijela drama koja nas izaziva na promišljanje, pa i da je doživimo, kao što je izazivala i zakonoznanca. Neka svatko od nas razmisli o tome: gdje bih se ja nalazio u ovoj prispodobi? Kao čovjek koji silazi iz Jeruzalema u Jerihon i upadne među razbojnike? Mogu li ja biti svećenik koji vidi polumrtvog čovjeka i prođe pored njega ili levit koji učini isto? Ili bih bio Samarijanac koji se odmah s ljubavlju pobrinuo za polumrtvog čovjeka? Nismo li bili u svakoj od ovih uloga u nekom trenutku u našim životima? Napušteni, kao čovjek iz Jeruzalema, ozlijeđen, ostavljen sam? Na putu kao svećenik i levit, i vidimo nekoga kako leži na ulici ili u prolazu i stvarno nemamo vremena okrenuti se prema njemu? Ili obrnuto, da smo pružili ruku ili pomogli kada smo naišli na nemoćnu osobu? Nije nužno da se radi o fizičkoj ugrozi , možda je nekome trebala topla ljudska riječ, naš pogled, ali nismo imali vremena! I na kraju, ali ne manje važno: možemo li biti u ulozi pismoznanca koji pita Isusa: ‘Tko je moj bližnji’? Može li se danas dogoditi da ozlijeđena osoba ostane ležati tako neprimijećena“, naglasio je propovjednik Vrabec.

Promišljajući o Isusovoj poruci pojasnio je: „Kako bismo prepoznali tu ‘provokaciju’ i preispitali sebe u onomu zbog čega se možemo uzrujati u svakodnevici, pokušajmo stajati kraj Isusa kojeg u razgovor uvlači pismoznanac. Uvijek postoje razgovori između Isusa, koji bi se mogao vidjeti i kao pismoznanac, i drugih pismoznanaca. Ovo su ozbiljni razgovori poput onih koji su se vodili među rabinima, među pravnim učenjacima; i ne završavaju uvijek nepomirljivim razlikama. Pitanje: ‘Što mi je činiti da dobijem vječni život’ bilo je naravno središnje pitanje jer je Isus najavio da je Božje kraljevstvo, Kraljevstvo Nebesko, blizu. Razgovor postaje uzbudljiv. Isus ne odgovara izravno: Moraš učiniti to i to. Postavlja protupitanje: Što piše u zakonu? Što čitaš? Pismoznanac potpuno točno odgovara dvostrukom zapovijedi, koja na neki način sažima deset zapovijedi: ‘Ljubi Gospodina svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim, i bližnjega svoga kao samoga sebe.’ Isus se slaže s njim i kaže kratko i jasno: ‘Točno si odgovorio.’ Ali pisar nije zadovoljan ovim odgovorom. Želi znati što točno znači zapovijed ljubavi prema bližnjemu i zauzvrat pita: ‘Tko je moj bližnji?’ Ovo je pitanje o kojemu se žestoko raspravljalo: Dokle mora dosezati moja ljubav? Isus vodi pismoznanca na put od Jeruzalema, visoko u planinama, do Jerihona, duboko u jordanskoj ravnici. U samo jednom retku Isus opisuje cijelu dramu. U tom bi redoslijedu slušatelji priče sada očekivali da će židovski laik, tj. osoba bez vjerske funkcije, biti treći. Ali stvari idu drukčije – Samarijanac, čovjek iz Samarije. Ovdje se javljaju neprijateljski osjećaji među židovskim slušateljima: Samarijanci, koji su prakticirali vlastito bogoslužje na brdu Gerizim, neovisno o hramu u Jeruzalemu, smatrani su hereticima, apostatima – otpadnicima: oni su, takoreći, kontaminirali židovsku tradiciju miješajući se s nežidovima. Jedan pobožni Židov izbjegavao je prolazak kroz Samariju koliko god je to bilo moguće kada je putovao iz Galileje na sjeveru u Jeruzalem, a najizravniji put bio je kroz Samariju. Ali, sada priča po prvi put postaje detaljnija: Samarijanac ugleda napadača i sažali se. Po prvi put se u priči pojavljuje emocija. Isus pita pismoznanca: ‘Što misliš, koji je od ove trojice bio najbliži onome koji je pao među razbojnike?’ Pismoznanac točno odgovara: ‘Onaj koji mu je iskazao milosrđe.’ Ali riječ Samarijanac ne prelazi mu preko usana. Tu je prava provokacija: jeruzalemski Židov, opljačkan i polumrtav leži u pustinji, mora prihvatiti da mu netko tko ne pripada njegovoj etničkoj i vjerskoj zajednici, netko koga doživljava kao neprijatelja kojega prezire, spašava život. Isus jasno kaže: Možete se naći u situaciji u kojoj ne možete izabrati onoga tko će vam pomoći, u situaciji u kojoj život ne bi bio spašen bez ljubavi prema neprijatelju koju prakticira Samarijanac. Tada morate prihvatiti svog neprijatelja kao bližnjega! Iskustvo da stvarna ljubav prema bližnjem uključuje i ljubav prema neprijatelju ruši granice koje se povlače oko pojma bližnjega. Kako će biti kada, kao što se svi žarko nadamo, oružje u Ukrajini i u Svetoj zemlji konačno utihne? Hoće li biti pomirenja? I hoće li vjerske zajednice nesebično sudjelovati? Možemo samo izraziti nadu da će to biti moguće. Sve što možemo reći u ovom trenutku je da će biti jako teško.“

Naposljetku dr. Vrabec je zaključio propovijed podsjećanjem kako je „širenje Božjeg milosrđa i ljubavi na sve potrebite zajedničko svim kršćanskim konfesijama, a na to smo kao Kristovi učenici pozvani“, poručivši: „Draga ekumenska zajednico, pozvani smo prihvaćati sve naše bližnje drugih religija i svjetonazora, također posvećenih dobrobiti stvorenja i ublažavanju ljudske patnje! I kada druga vjerska i duhovna uvjerenja ili filozofije podupiru djelovanje naših bližnjih, dijelimo predanost općem dobru. Kao kršćani, kao ljudi, povezani smo u našoj patnji i u našemu služenju.“

Propovijed je završio molitvom milosrdnom Bogu da slijedimo Isusov primjer i budemo milosrdni te da nam Bog pokaže gdje smo potrebni našim bližnjima, pomogne nam stajati uz njih snagom ljubavi koju nam daje po Isusu Kristu, našem bratu i Gospodinu“.

Pozdravna riječ predstavnika kršćanskih Crkava i zajednica

Bogoslužje je nastavljeno pjesmom i molitvom uz zazivanje Boga s nakanama za: svršetak nemira i ratova, za trpeće ljude koji žive u strahu, zatvorenike, zlostavljane, napuštene, umiruće, za ratne žrtve, za Crkvu Isusa Krista, za kršćane diljem svijeta, za Osijek i dobro njegovih žitelja. Nakon zajedničke Molitve Gospodnje, evangelički je domaćin pozdravio sabrane na bogoslužju, predstavnike Katoličke crkve, Reformirane kršćanske kalvinske crkve te laičke Zajednice MiR, koji su uputili prigodnu riječ.

Darko Turšić, kotlinski župnik Reformirane kršćanske kalvinske crkve i tajnik Ekumenske koordinacije Osječke regije, pozdravio je ekumensku zajednicu uime Petera Szenna, biskupa Reformirane crkve u Hrvatskoj, te u nagovoru naglasio kako je bitno uvesti red u vlastitu nutrinu duše i osobni život da bismo ljubili sebe i bližnjega, a to znači, razložio je, odreći se laži, ljubomore, ljutnje, okrivljavanja i svega što udaljuje od Boga te biti Božji i činiti ono što Bog očekuje od svakoga ponaosob, poručujući važnost samoodgoja u ljubavi koji je put ljubavi prema drugome i drukčijem.

Vlč. Matej Glavica, gornjogradski župnik katoličke župe Svetih Petra i Pavla, ap., pozdravio je gornjogradske domaćine i nazočne te naglasio kako Isusov poziv na ljubav „ljubite onako kao što ja ljubim vas“ vodi k razumijevanju, shvaćanju samih sebe. „Upitati nam se jesmo li na Isusovoj liniji, jesmo li, doista, vjerodostojni njegovi učenici, jesmo li uopće u stanju ljubiti onako kao što Bog mene ljubi? I u našim crkvama u kojima se okupljamo želimo doživjeti, osjetiti, oćutjeti snagu i veličinu Božje ljubavi. I onda, kada nas Gospodin ispuni ljubavlju, šalje nas u svijet da i mi ljubimo onako kao što On ljubi nas. Ljubiti kao što Bog ljubi! Ima li većeg izazova za kršćanina, za onoga koji se diči Kristovim imenom? Isus nam je danas rekao: ‘Idi pa i ti čini tako!’ Nema drugoga puta, nema drugoga poslanja. Uvijek, u onoj mjeri u kojoj želimo mi oćutjeti Božju ljubav, valja nam nositi tu Božju ljubav i među one kojima smo okupljeni. Pa dao Bog da i ovi dani molitve i našega zajedništva budu još jedan dragocjen doprinos na dobro svakoga od nas koji se pitamo što nam je učiniti da bismo imali život vječni, da činimo što čini Bog prema nama kada bezuvjetno ljubi i uvijek iznova prašta. Nošeni tim njegovim primjerom, vidimo da su svi onako kao što to Bog traži“, rekao je vlč.  Glavica u duhovnom nagovoru.

Preč. Alojz Kovačeka, dekan Osječkog istočnog dekanata i župnik župe Sv. Ćirila i Metoda, sl. apostola, zahvalio je za poticajne riječi koje osnažuju našu ljubav u ekumenskomu zajedništvu te pozvao kršćane Osijeka da dođu u novogradsku župnu crkvu gdje će 25. siječnja u 19 sati biti završnica ekumenskog slavlja SMO.

Vlč. dr. sc. Antun Japundžić, predsjednik Ekumenske koordinacije Osječke regije koja organizira SMO u Osijeku, istaknuo je kako sudjelovatelje u Osmini, započete 18. siječnja u Reformiranoj crkvi nastavljene u Evangeličkoj crkvi u Osijeku, doživljeni duhovni sadržaj „usmjerava naš odnos prema Bogu i jednih prema drugima u kojemu rastemo sve bliži Bogu, a to je poticaj svima nama ne samo u Osmini nego u godini pred nama“ te je pozvao na središnje ekumensko molitveno slavlje 21. siječnja (u nedjelju) u kapucinsku crkvu Sv. Jakova (Kapucinska 41) s početkom u 17 sati.

Krešimir Stjepan Pećar, predstavnik Katoličke laičke zajednice „Molitva i Riječ“, zahvalio je za ekumensko zajedništvo koje je, rekao je, veliki poticaj za rast u vjeri i kršćansko obraćenje, kakvo je i on osobno doživio u radosti, te je zaželio dobrodošlicu u Zajednicu MiR koja je domaćin SMO 22. siječnja (ponedjeljak) u 19 sati (Vodenička 23, Donji grad).

Bogoslužje je završeno predvoditeljevim blagoslovom i liturgijskom pjesmom „Kriste, Bože premili“, a zajedništvo nastavljeno uz kršćanski agape pri trpezi kojoj su se i druge večeri pridružili pratitelji SMO vlč. Danijel Tigandžin i Brigita Hengl, voditeljica osječkog Svjetskog molitvenog dana.