Na kraju večernje mise, koju je predvodio kapucin fra Krešimir Borković, vjernike je na filmsku projekciju pozvao potomak Zrinjana Pavle Petanjak, čija je obitelj doživjela sudbinu hrvatskog grada Zrina u Banovini, poznatog po rođenju bana Nikole Šubića Zrinskog i po stradanju Zrinjana u Drugom svjetskom ratu na blagdan Male Gospe te 9. i 10. rujna 1943. kada su partizani ubili trećinu stanovnika, mjesto i crkvu Našašća sv. Križa zapalili, a preživjele nasilno raselili u Slavoniju, oduzeli im imovinu i zabranili povratak u Zrin. Uz scenaristicu i redateljicu filma Nadu Prkačin za filmsko ostvarenje zaslužni su snimatelji Krešimir Lasić i Andrej Bunić te montažer Goran Fistrić.

Uvodeći u prikazivanje filma Petanjak je pozdravio mnoštvo prisutnih uime potomaka Zrinjana, Kapucinskoga samostana u Osijeku i gvardijana fra Jure Šimića te autorice Nade Prkačin, posebno zahvalivši zaslužnima za održavanje projekcije, ponajprije Ivici Broziću koji, nakon prošlogodišnje premijere u povodu 80. godišnjice masakra u Zrinu, prikazuje film diljem Hrvatske te je samo ove godine „Zrin 1943.“ pogledala publika u tridesetak gradova.

U filmu, uz povijesne činjenice, arhivske dokumente i fotografije te ispovijesti preživjelih Zrinjana, govore: Branka Dembić Ćubelić (povratnica u Zrin), biskup sisački Vlado Košić, Nikola Kristić (potomak Zrinjana), krčki biskup Ivica Petanjak (potomak Zrinjana), Kata Petanjak rođ. Babić (rođena u Zrinu), Matija Petanjak (potomak Zrinjana), povjesničar prof. Stipo Pilić, povjesničarka izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić, publicist Damir Borovčak i mons. Marko Cvitkušić, biskupski vikar za kler Sisačke biskupije.

Povijesni podatci pokazuju da je 1943. u Zrinu živjelo 850 Hrvata katolika, a ukupan broj žrtava je 291 osoba, među kojima 207 civila uključujući dvanaestoro djece, devetoricu vojnika, 47 poginulih na križnom putu i 28 osoba poginulih nakon križnoga puta. U filmu je pojašnjeno da su Zrinjani odbijali ući u partizanski pokret, selo je napadnuto, zapaljeno i opljačkano, crkva zapaljena i groblje kasnije preorano, a preživjele žene i djecu zločinci su protjerali s ognjišta, deportirali u vagonima u sela okolice Đakova uglavnom u: Slatinik, Drenje, Gašince, Potnjane i Lapovce, u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Naime, 7. veljače 1946. Kotarski je sud u Dvoru „u ime naroda“ i službeno konfiscirao pokretnu i nepokretnu imovinu Zrinjana čime im je trajno zabranjen povratak na pradjedovinu. Komunisti su Zrinjane protjerali, a Hrvatska i dalje poštuje tu presudu pa potomci Zrinjana ne mogu uknjižiti imovinu, rečeno je u filmu. Biskup Petanjak otkrio je da je 1990. mladu misu morao imati u Drenju. Naime, Zrinjani su s potomcima prvi puta došli u Zrin 1996., a Petanjak je naglasio da Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, iako nije imala ni jednog katolika.

Film završava pjesmom Katarine (rođ. Krivošić) Kristić „Što je meni Zrin“ uz priču o afirmativnom povratničkom projektu i novosagrađenoj spomen-crkvi Našašća sv. Križa, blagoslovljenoj 14. rujna 2019. kada je dolazak mnoštva hodočasnika i potomaka Zrinjana označen istinom o kalvariji Zrina. Tada su, spomen-ploču s imenima 291 ubijenog Zrinjanina na pročelju crkve otkrili svjedoci tih događaja Stjepan Petanjak i Andrija Feketić. „Širite istinu o Zrinu, o Hrvatima i hrvatskoj povijesti“, zaključio je Pavle Petanjak.