Dokumentarni film „Zrin 1943.“ prikazan kod osječkih kapucina

Na kraju večernje mise, koju je predvodio kapucin fra Krešimir Borković, vjernike je na filmsku projekciju pozvao potomak Zrinjana Pavle Petanjak, čija je obitelj doživjela sudbinu hrvatskog grada Zrina u Banovini, poznatog po rođenju bana Nikole Šubića Zrinskog i po stradanju Zrinjana u Drugom svjetskom ratu na blagdan Male Gospe te 9. i 10. rujna 1943. kada su partizani ubili trećinu stanovnika, mjesto i crkvu Našašća sv. Križa zapalili, a preživjele nasilno raselili u Slavoniju, oduzeli im imovinu i zabranili povratak u Zrin. Uz scenaristicu i redateljicu filma Nadu Prkačin za filmsko ostvarenje zaslužni su snimatelji Krešimir Lasić i Andrej Bunić te montažer Goran Fistrić.

Uvodeći u prikazivanje filma Petanjak je pozdravio mnoštvo prisutnih uime potomaka Zrinjana, Kapucinskoga samostana u Osijeku i gvardijana fra Jure Šimića te autorice Nade Prkačin, posebno zahvalivši zaslužnima za održavanje projekcije, ponajprije Ivici Broziću koji, nakon prošlogodišnje premijere u povodu 80. godišnjice masakra u Zrinu, prikazuje film diljem Hrvatske te je samo ove godine „Zrin 1943.“ pogledala publika u tridesetak gradova.

U filmu, uz povijesne činjenice, arhivske dokumente i fotografije te ispovijesti preživjelih Zrinjana, govore: Branka Dembić Ćubelić (povratnica u Zrin), biskup sisački Vlado Košić, Nikola Kristić (potomak Zrinjana), krčki biskup Ivica Petanjak (potomak Zrinjana), Kata Petanjak rođ. Babić (rođena u Zrinu), Matija Petanjak (potomak Zrinjana), povjesničar prof. Stipo Pilić, povjesničarka izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić, publicist Damir Borovčak i mons. Marko Cvitkušić, biskupski vikar za kler Sisačke biskupije.

Povijesni podatci pokazuju da je 1943. u Zrinu živjelo 850 Hrvata katolika, a ukupan broj žrtava je 291 osoba, među kojima 207 civila uključujući dvanaestoro djece, devetoricu vojnika, 47 poginulih na križnom putu i 28 osoba poginulih nakon križnoga puta. U filmu je pojašnjeno da su Zrinjani odbijali ući u partizanski pokret, selo je napadnuto, zapaljeno i opljačkano, crkva zapaljena i groblje kasnije preorano, a preživjele žene i djecu zločinci su protjerali s ognjišta, deportirali u vagonima u sela okolice Đakova uglavnom u: Slatinik, Drenje, Gašince, Potnjane i Lapovce, u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Naime, 7. veljače 1946. Kotarski je sud u Dvoru „u ime naroda“ i službeno konfiscirao pokretnu i nepokretnu imovinu Zrinjana čime im je trajno zabranjen povratak na pradjedovinu. Komunisti su Zrinjane protjerali, a Hrvatska i dalje poštuje tu presudu pa potomci Zrinjana ne mogu uknjižiti imovinu, rečeno je u filmu. Biskup Petanjak otkrio je da je 1990. mladu misu morao imati u Drenju. Naime, Zrinjani su s potomcima prvi puta došli u Zrin 1996., a Petanjak je naglasio da Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, iako nije imala ni jednog katolika.

Film završava pjesmom Katarine (rođ. Krivošić) Kristić „Što je meni Zrin“ uz priču o afirmativnom povratničkom projektu i novosagrađenoj spomen-crkvi Našašća sv. Križa, blagoslovljenoj 14. rujna 2019. kada je dolazak mnoštva hodočasnika i potomaka Zrinjana označen istinom o kalvariji Zrina. Tada su, spomen-ploču s imenima 291 ubijenog Zrinjanina na pročelju crkve otkrili svjedoci tih događaja Stjepan Petanjak i Andrija Feketić. „Širite istinu o Zrinu, o Hrvatima i hrvatskoj povijesti“, zaključio je Pavle Petanjak.