Voditelj je bio karmelićanin o. Danijel Čolo, vojni kapelan Kapelanije „Sv. Petra i Pavla“ Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u Zagrebu.

Na početku programa biskup Škvorčević pozdravio je redovnice i zahvalio im što svojim djelovanjem i vjernošću karizmi svojih utemeljitelja daju značajan doprinos životu požeške mjesne Crkve. Na temelju kratkog čitanja današnjeg Trećeg časa iz Knjige otkrivenja istaknuo je smisao njihove korizmene obnove: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.“ (Otk 3,19-20).

Navedena tvrdnja svetog pisca, kazao je biskup, podsjeća nas kako nije dovoljno samo s naše strane imati određene želje i upućivati ih Bogu, nego poslušati koje su to njegove želje s obzirom na nas i nastojati ih ostvarivati. Naglasio je kako je korizma vrijeme u kojem valja većom sabranošću osluškivati Boga koji kuca na našim životnim vratima te mu omogućiti da bude – ne samo s nama, nego u nama – i da nas nahrani svojom prisutnošću.

Biskup je spomenuo kako napose Bogu posvećene osobe ne bi smjele dopustiti da radi njihova oslabljena sluha srca za Božju prisutnost Hrvatska postane zemlja gluhija za Boga. Potaknuo ih je neka se na ovoj duhovnoj obnovi pročiste od svega što možda uzrokuje njihovu duhovnu površnost i tako otvore vrata srca za Isusa Krista da ih On nahrani svojom prisutnošću, te ispunjene snagom njegova Duha mogu prenositi bistrinu zajedništva s njime na one s kojima žive u svojim zajednicama i na ljude koje susreću u svom poslanju.  Zahvalio je voditelju Pastoralnog centra Robertu Kupčaku i biskupijskom povjereniku za osobe posvećenog života fra Toniu Vučemiloviću te voditelju duhovne obnove o. Danijelu Čoli za pomoć koju pružaju sestrama redovnicama u nastojanju oko duhovne obnove.  Posebno im je povjerio da molitvom prate apostolski pohod pape Franje koji je jučer započeo u Iraku, te da se u molitvama spomenu i svoga biskupa.

Nakon molitve Trećega časa uslijedilo je razmatranje o. Čole na temu „Snaga povjerenja u redovničkom životu“ te je – koristeći se životom i primjerom sv. Male Terezije – nastojao aktualizirati pojedina pitanja i teškoće redovničkog života. Izdvojivši pojedine trenutke svetičina života, voditelj je redovnicama približio način kako se ona nosila s određenim kušnjama i napastima te kako je uspijevala živjeti ne samo krepostan, nego i svet život.

Kazao je, među ostalim, da čovjek jedino dubokim povjerenjem u Boga – koje mora biti njegova jedina životna čežnja i želja – može svladavati i krotiti svoju narav, napose svoj ponos te kao redovnik/ca biti otvoren za Boga i čovjeka, poslušan i ponizan jer će samo tako svoje redovništvo učiniti plodnim. Pojasnio je i kako zbog težnje da živi po Božju čovjek nezaobilazno mora prolaziti patnju i muku, jer kroćenje vlastite naravi sa sobom nosi bol koja je posljedica zaborava samoga sebe i odvajanja od svoje volje. No, to je bol koja ne razara nego preobražava i ne treba je se bojati. Navodeći misao sv. Ivana od Križa, o. Čolo je na koncu  pozvao redovnice da sve što čine u svojim zajednicama, čine u ljubavi jer će na koncu svoga života biti pitane jedino o ljubavi.

Po završetku razmatranja uslijedilo je pokorničko bogoslužje s ispitom savjesti, nakon čega su sestre redovnice pristupile sakramentu pomirenja. Duhovna obnova završila je zajedničkom pobožnošću Križnoga puta.