Uvodeći u temu, župni vikar Lučić je nakon čitanja ulomka o prvom čovjekovom grijehu iz Post 2,7 – 3,10 tumačio shvaćanje grijeha koji nigdje nije tako ozbiljno prikazan kao u tom tekstu. „Čovjek, koji je bio toliko blagoslovljen u raju, ipak želi stablo spoznaje dobra i zla. U biblijskom smislu spoznati znači ujediniti, sjediniti se s predmetom spoznaje, ne samo intelektualno, nego i činiti jedno s predmetom žudnje. Time čovjek postaje navezan, razdijeljen u sebi i lišen unutarnje slobode, suprotno božjem planu. To bio i osobni plan Sotone koji je htio biti bog udaljivši se od Boga. Njegov cilj kao inteligentnog bića ostaje isti: da pomislimo da smo mi bogovi.

Prije grijeha sve nam izgleda razumno, dobro, lijepo i moderno, ali nam se poslije učinjenog grijeha otvaraju oči, kada postaje prekasno. Jedan grijeh navlači drugi, kao vrtlog koji se širi postajući sve brži i dublji. Svakim takvim stanjem opterećenosti grijehom u čovjeku nestaje dobrote, plemenitosti, topline i ljubavi“, istaknuo je predavač, vlč. Lučić.

Nadalje je nastavio: „Što grijeh jest, a što nije prosuđuje svatko u svojoj savjesti. U toj dubini čovjek otkriva zakon kojeg on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas savjesti koji jasno odzvanja u intimnosti našeg srca poziva ga da ljubi dobro a izbjegava zlo.

Savjest je osobno dana svakom pojedincu, i vjerniku i nevjerniku. Zdrav i zreo čovjek osjeti razliku u svojoj savjesti u onome što on jest i onome što bi trebao i mogao biti.

Svatko je od nas opet podložan grijehu, iz kojeg nas vadi samo onaj koji je jači od grijeha, Bog. On ne ostavlja čovjeka samog i daje mu lijek za njegovu dušu, svetu ispovijed“.

Govoreći o sv. ispovijedi, predavač Lučić je istaknuo: „Potrebno je stati pred Gospodina sa svojom istinom bez šminkanja i prikrivanja“. Upitan sjeća li se grijeha ljudi koje ispovijeda vlč. Lučić pojašnjava da grijeh nije tako impresivan da bi ga pamtio, više je nalik na smeće pa se slobodno želi nazivati smetlarom. Kad se navikneš iznositi smeće to prestane biti nešto pamtljivo. Spomenuo je da je i svećenicima poznat osjećaj muke i teškoće grijeha pri pristupanju ispovijedi, ali i snage milosti koju zadobivaju kao svjedoci pomirenja čovjeka i Boga.

Posebno je naglasio: „Isusova poruka je jasna, on nas oslobađa i nikad se ne umara opraštati“. Pri kraju je uputio ohrabrenje studentima govoreći da je naš život neprestano duhovno uskršavanje i ustajanje kako bismo sa Gospodinom nastavili put. Pasti i ne dići se u konačnici je još teže i ide protiv naše naravi koja nije stvorena da „ostane na podu“. Vlč. Lučić je zaključio svoje razmišljanje sa poticajem da ako već padamo, znajmo pasti i na koljena iznoseći Gospodinu svoje potrebe. Susret je završen klanjanjem pred križem uz prigodnu meditaciju.