Večernji je susret otvorio don Anton Šuljić, pomoćnik direktora KS-a, pozdravljajući sabrane ljubitelje pisane duhovne riječi u ime autora fra Bernardina, predstavljačicu knjige dr. sc. Ružicu Pšihistal, sveučilišnu profesoricu na Filozofskom fakultetu u Osijeku i predsjednicu Udruge katoličkih intelektualaca.

Upoznavanje sa sadržajem knjige proteklo je u osvrtu kroz poticajna motrenja i čitanje ulomaka, dok je ragovor o romanu otkrivanja duhovnoga puta zaustavljan Šuljićevim kantautorskim izvedbama duhovnih skladbi na gitari i završnim pjevanjem božićnih pjesama sa publikom, ujedno njegovim oproštajem s osječkim čitateljima, u okviru Susreta s autorom, jer odlazi u mirovinu. Tijekom predstavljanja čulo se kako dragocjena Škuncina tiskovina, objavljena u izdanju Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu te KS-a, može dobro poslužiti u postupku proglašenja blaženim i svetim fra B. Dudu, glasovitoga bibličara i franjevca odlikovanog kršćanskom jednostavnošću i krijepostima što su donijele ‘novo sjeme za nove naraštaje’, te je, reče Šuljić, „dano franjevcima nalog da počnu prikupljati građu“.

Don Anton Šuljić

Prikazujući 82-godišnjeg autora romana fra Bernardina (krsno ime) Roberta Škuncu, Šuljić je preporučio čitanje njegovih prethodno napisanih romana u poznim godinama jer u njima otkriva svjetove koji nisu poznati i estetiku, a istovremeno „duboko ulazi u srce duhovnosti, srednjovjekovnog načina razmišljanja objavljujući, primjerice, ponajbolju knjigu o Franji Asiškom, sladatelju i patniku Božje ljubavi“, dok je Vjeropoj riječi nastao kao sjećanje u hodu. „Pročitavši predivnu knjigu, fra B. Duda postao mi je prijatelj“, ushićeno uvodno je istaknula Pšihistal pojasnivši: „Poetska novotvorenica u naslovu knjige (vjeropoj) izvrsno sažima teo-poetički credo fra Bonaventure: prvo vjera, onda pjesma, ali i vjera i pjesma (‘pjesma u riječi o Riječi’), razastirući i niz drugih značenjskih nijansi: pjevana vjera, vjera kao pjesma, konačno i vjera kao pjesnički performativ ili pjesnički učinak vjere. Fra Bernardinova knjiga nagradit će svakog čitatelja neizrecivim darom: taj dobri franjevac kojeg smo tek površno poznavali postat će naš prijatelj, zauvijek. Vjeropoj riječi fra Bernardina Škunce knjiga je koja se ne može bez ostatka uvrstiti ni u jedan standardni opis književnih vrsta.

Prema vjerodostojnosti podataka i nosećoj strukturi sjećanja mogla bi se uvrstiti u memoarsku prozu, ali njezina okosnica nisu važna društvena, kulturna ili politička zbivanja o kojima pripovijeda pisac koji je i sam njihov sudionik, nego je težište pripovijedanja na povijesti života istaknute osobe (fra Bonaventure Dude) iz perspektive osobnih susreta s autorom koji u tekstu nastupa kao pripovjedač i sugovornik. Više elemenata daje nam za pravo da knjigu uvrstimo u skupinu biografskih romana u kojemu je je glavni lik opisan na široj pozadini crkvenih, društvenih i kulturnih zbivanja, ali pripovijedanje ne sadrži sve detalje iz života glavnoga lika i nema ambiciju dati cjeloviti opis njegova života, nego literarizirani portret, pri čemu je naglasak na njegovim karizmama, upravo svetačkim karizmama, zbog čega nije slučajno da je akademik Bratulić prepoznao u knjizi hagiografske elemente.“ Pšihistal je razložila esejske dionice, „naglašeni literarni stil bez fikcijskih uporišta u kojemu je izmišljaj prisutan na drugoj razini, u oblikovanju gradiva i kompozicijskom ustroju knjige, ali njegov temelj čini vjerodostojna građa te autoru-pripovjedaču možemo vjerovati kao pouzdanom svjedoku koji je poznavao karizmatskog fratra Bonaventuru te brižno tijekom 60 godina skupljao građu (pisma, bilješke o razgovorima, fotografije), koju je kasnije ugradio u knjigu i oblikovao kao književni tekst.“

U razgovoru je predstavljačica govorila o sedam Dudinih karizmi, pripominjući bitno romansijerski isprepletena vremena kroz koja motrimo njegov život, pojasnivši: „Roman otvara vrijeme pripovijedanja – put pripovjedača od Mirogoja do Kaptola (kao film, unutarnje viđenje, razgovor sa sobom, ali i solilokvij o razgovoru s Bonaventurom); vrijeme priče – cijeli Bonaventurin život (94 godine, preminuo 2017.); vrijeme poznanstva pisca i Bonaventure (60 godina) i konačno vrijeme čitanja (219 stranica). Tijekom čitanja (potrebno dvadesetak sati) razlistat će nam se pred očima (kao u filmu) cijeli Bonaventurin život. U osam skladnih poglavlja, kao u brižnoj glazbenoj simfoniji, fra Bernardin je uglazbio fra Bonaventurin život. Započinje s prologom (1. Sprovodno-slavljenička uvertira), nastavlja s pripovijedanjem o njegovu djetinjstvu i odrastanju (2. Božja ruka u fra Bonaventurinu odrastanju) i potankim opisom njegove franjevačke osobnosti (3. Očaranost karizmom Franje Asiškoga), da bi se potom zadržao na srcu fra Bonaventurine vjere ( 4. O Logosu / Riječi kako ga je fra Bonaventura vidio: od Boga Silaznika do Boga Uskrsnika) i knjizi njegova života (5. Biblija – Božje pismo čovjeku), približio nam njegovu životnu zadaću (6. Obnova Crkve u duhu 2. vatikanskoga sabora) i marijansku duhovnosti (7. Zaljubljenik u marijanska svetišta), da bi završio s veličanstvenim krajem (8. Finale – s fra Boneventurom prema beskraju). Upoznat ćemo fra Bonaventuru od najranijeg djetinjstva do poznih godina, vidjet ćemo ga i dječački zaigranog, veselog i nestašnog, ali i angažiranog oko važnih crkvenih i društvenih pitanja (posebice oko 2. vatikanskog sabora), pa i tjeskobnim nad aktualnim stanjem svijeta, pratit ćemo ga i u razgovorima i u šutnji (samoćama), gledat ćemo ga iz vizure ljudi koji su bili na njegovu životnu putu, postat će nam blizak ne samo po posve ljudskim nevoljama i bijedama od kojih nitko nije izuzet, nego i po velikoj rani koja je otvorena u srcu njegova bića u samom začetku života. Fra Bonaventura nikad nije upoznao niti vidio svojeg oca „licem u lice“ (iako je posjedovao njegovu fotografiju namočenu suzama), a bez majke je ostao već u dječačkoj dobi, premda je već od tri mjeseca živio i bez oca i bez majke, kao siroče o kojem su se brinule dobre žene (teta Marija, ujna Kata, s. Danila). Kako je moguće, pitat ćemo se, da je fra Bonaventura s tom modricom i u duši i tijelu kroz cijeli život sačuvao i nosio gdje god da je bio vedrinu i radost?

Sedam je karizmi, pripovijeda fra Bernardin, obilježilo njegov život. Savršenost, cjelovitost i punina broja sedam simbolizira obilje Božje milosti izliveno kroz sedam darova fra Bonaventure: proročki, egzgetsko-učiteljski, propovjednički, glazbeni, pjesnički, estetski dar i naposljetku krunski samozatajnički dar koji je možda odgonetka kako je moguće da se stavom poniznosti, koja je uvijek i zahvalnost, sve životne nedaće podnesu i ponesu uz lakoću Božje milosti. Njegov je mladomisnički moto bio: ‘Isuse, dobroto beskrajna!’ a za mladomisnički dan izabrao je dan majčine smrti petnaest godina poslije. Snaga milosti bila je skrojena za fra Bonaventuru i izlivena preobilno, mnogo više nego što je trebalo za zacjeljivanje rane koju je nosio. Gdje je rana, ondje je i preobilje milosti! Onome koji u Boga vjeruje sve se preokreće u dobro! Ključno je pitanje knjige: gdje je izvor nevjerojatne privlačnosti fra Bonaventure, zašto su ga svi voljeli (vjernici, nevjernici, veliki i mali..). Fra Bernardin je naslućivao odgovor još za života fra Bonaventure, a mogao ga jasno uobličiti tek retrospektivno, kada mu se u mislima poslije sprovodno-slavljeničkoga čina, kao u filmu, odmotao cijeli fra Bonaventurin život. Karizmatski franjevac bio je poetskim rječnikom fra Bernardina ‘životna ikona Božje nazočnosti među ljudima’, bio je ‘ikona Božje dobrote i ljepote’. Mogli bismo taj odgovor i svjedočki preoblikovati: bio je svetac naših dana, i kao takav znak Božje prisutnosti među nama.“ Napoljetku je Pšihistal otkrila kako je u interpretaciji Matoševe More i njezina apokaliptičkoga alegorijskoga smisla naslutila mesijanski smisao sintagme „mlado sunce“, ispričavši kako je Bonaventura Matoševu Moru čitao u istom ključu kao i ona, a Matoš je pomogao Dudi pronaći spojnicu u nepreglednoj znakovnoj mreži Svetoga pisma i povezati ju s hrvatskom pjesničkom tradicijom, zaključujući: „Kakva čudesna semioza Božje riječi u koju su zahvaćeni i biblijski Zaharija i biblijski pisac i Bonaventura Duda i A. G. Matoš i nepregledni niz prevoditelja i pjesnika, ali i čitatelja te nadasve molitelja časoslova. Ništa i nitko nije izgubljen. Svi smo sačuvani i povezani u Božjoj riječi.“