Jakobfi je s vjernicima promišljao temu „Stranac na cesti“ potaknutu citatom pape Franje: „Postoje dvije vrste ljudi: oni koji brinu za čovjeka pogođenoga bolju i oni koji ga zaobilaze.“

Susret je otvoren molitvom Ivanu Pavlu II. koju je predmolila Marija Šešo, predsjednica Katoličke udruge Veronikin rubac, i nastavljen izlaganjem o strancu-patniku na osnovu prispodobe o milosrdnom Samarijancu koja „pokazuje bitnu čovjekovu značajku da smo stvoreni za puninu koja se može postići samo u ljubavi“.

Predavač je rečeno potkrijepio ilustracijom slike-stripa o milosrdnom Samarijancu pojasnivši kako tragedije ostavljaju duboki trag u nama vjernicima, a istovremeno su poticajni izazov za nasljedovanje ljubavi u Isusovu poziva kršćaninu: „Idi pa i ti čini tako!“, budi poput milosrdnog Samarijanca, budi bližnji „strancu na cesti“. Tribina je u organizaciji Instituta za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“ zaključena molitvom i blagoslovom Petra Ćorluke, župnika u Vladislavcima.

Podsjetivši na uvodno prvo razmatranje o suvremenim „sjenama zatvorenoga svijeta“, koje tematizira Papa u enciklici Fratelli tuttit, Jakobfi je rekao da se naredna tema (Stranac na cesti) „nastavlja na pogled o tome što je to što ograničava platformu života u današnjoj civilizaciji“, pojasnivši kako nam  prispodoba o milosrdnom Samarijancu otkriva kroz biblijsku pozadinu pitanja Gdje ti je brat Abel? Zar sam ja čuvar brata svoga? (Post 4, 9) jer „Bog ne ostavlja mjesta za determinizam i fatalizam kao opravdanje za ravnodušnost, već potiče na prevladavanje neprijateljstava i brizi jednih za druge“.

„Nije bitan zločin ni zločinac nego patnik. Pred očima imajmo i dio Svetoga pisma: Vama pak Gospodin dao te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama. (1 Sol 3,12). Naime, ljubavi je nevažno odakle je brat. Ljubav gradeći mostove kida okove koji nas odvajaju. Shvatimo li tako ljubav, onda ljubav omogućuje graditi jednu veliku obitelj u kojoj se svi možemo osjećati kao kod kuće.

Prispodoba o milosrdnom Samarijancu pokazuje bitnu čovjekovu značajku – stvoreni smo za puninu koja se može postići samo u ljubavi. No, tko smo mi? Gdje se ti kao pojedinac nalaziš? Jesmo li oni koji će pristupiti ili oni koji neće? Svatko je od nas u napasti ravnodušnosti prema drugome. Pred nama su simboli – ljudi na važnim društvenim položajima (bez stvarne brige za opće dobro) i religiozni ljudi koji su vjernici, a mogu biti nevjerni u svemu što sama vjera zahtijeva te se, što je paradoksalno, istovremeno osjećaju  vrlo blisko Bogu, no to iskustvo s Bogom nema veze. Oni su simbol podlijeganju napasti ravnodušnosti prema drugima; tajnih saveznika drumskih razbojnika; nepristrani, nedodirljivi kritičari, poticatelji beznađa i malodušnosti. Oni su takvi jer su odsutni (okrenuti prema sebi samima, usredotočeni na vlastite potrebe, naviknuti skretati pogled i ignorirati situacije sve dok ih se izravno ne tiču) i preziru jer im smeta tuđa patnja pa bježe od nje (patnja u njih unosi nemir, nije im blagoslov, dira savjest i lagodnost). Preziru patnju ne zato što drugi pati već što njih uznemiruje i naviknuti su skretati pogled, ignorirati situacije sve dok ih se izravno ne tiču.

Nasuprot tim simbolima je čovjek – prezren, nečist i opasan koji je imao svoje planove, potrebe, obveze i želje, ali prepoznao je i vidio patnika, nije mu okrenuo leđa! Svoj životni plan njemu je podredio i, svjestan da ne može sam, svoju pomoć je ‘institucionalizirao’, usustavio (gostinjac), ostvario suradnju s trećim. Taj je čovjek paradigma, simbol, koji ostavlja sve po strani i kaže planu života ne, da bi se okrenuo gdje ga Bog poziva! Njegov je identitet služenje, ne zanima ga hvala i hvaljenje drugih. Isus nam ozbiljno poručuje da u cijeloj priči okrenemo svoj pristup od (pitanja sebi) tko su mi bližnji prema kome sam bližnji! Koji sam ja? Milosrdni Samarijanac je nacrt obnove društva“, promišljao je Jakobfi.

Diskusija je potvrdila nedvosmislen odgovor „pozivu tuđinca“ u našoj pozvanosti služenja u ljubavi jer „pozvani smo početi iznova u svakodnevnom suočavanju s izborom: biti Samarijanac ili ravnodušni prolaznik, znajući da u društvu postoje samo dvije vrste ljudi – onaj koji pristupa ranjenom i onaj koji ne pristupa“. „Pozvani smo ući u dinamiku doživljavanja drugoga kao vlastito tijelo (radovati se s radosnima i plakati sa zaplakanima) i samog Krista (Stranac bijah i ne primiste me)“, zaključio je Jakobfi.