Poslijepodnevnu misu u josipovačkoj crkvi sv. Mihaela, arkanđela predvodio je domaći župnik dr. Đurica Pardon. Koncelebrirali su preč. Mato Gašparević, ekonom Bogoslovnog sjemeništa i ravnatelj Ustanove za uzdržavanje klera Đakovačko-osječke nadbiskupije, vlč. Mato Mićan, sudac crkvenog suda u Đakovu i don Ivo Zečević, župnik Župe sv. Martina, biskupa i ravnatelj salezijanske zajednice u Belom Manastiru. Misi su nazočile milosrdne sestre sv. Križa iz Đakova, predvođene provincijalnom poglavaricom s. Valerijom Široki.

„Misionarsko poslanje i život vlč. Vlade označen je propovijedanjem Evanđelja na otoku Madagaskaru, dalekom i nama nepoznatom narodu. Njima je, kako sam reče, pomagao da postanu kršćanima. Njima i za njih je živio. Evangelizirao njihovu dušu i tijelo. Podučavao neuke, osposobljavao i osnaživao slabe i obespravljene, gradio škole i bolnice za one koji su oskudijevali umijećima i znanjem, osnivao radijske i televizijske postaje kako bi se Riječ Božja što kvalitetnije i brže širila čak i u mjesta gdje je misionarima bilo teško fizički doći“, rekao je u homiliji župnik Pardon.

„Vlč. Vlado je u širenju Božje riječi obratio mnoge. Mnogi su postali novokršteni članovi Crkve na Madagaskaru. Nije ljude samo hranio Božjom riječju, već im je nabavljao i hranu za tijelo, kruh svagdašnji, brinuo se za školovanje, gradio misije, škole, crkve, zalagao se za ekonomski napredak i ujedinjenje plemena na otoku. U Madagaskaru je vidio svoj dom, svoju drugu domovinu kojoj je želio blagostanje“, istaknuo je župnik te dodao: „Gospodin ga je pozvao k sebi. Radujemo se ipak što jer među nama niknuo ovako velik i vrijedan čovjek, svećenik i misionar. Sretni smo jer je krštenjem niknuo iz ‘vode života’ naše punitovačke župne zajednice i slovačke vjerničke zajednice svoga Josipovca. Iako nam je žao što neće biti ukopan ovdje među nama, zahvalni smo jer se svojim radom ukorijenio u Madagaskar i zavrijedio da ta zemlja primi njegovo tijelo kao sjeme iz kojega će niknuti novi kršćani i rasti na slavu Božju“, zaključio je u homiliji župnik Pardon.

Misa zadušnica i oproštaj od don Vladimira Stuhlija

Prigodne riječi oproštaja izrekao je i don Ivo Zečević: „Velika su djela koje može činiti samo čovjek velike duše i otvorena srca za ljude, ma gdje se nalazio. Velika su djela vlč. Vlade i ponosni smo što je pripadao našem redu salezijanaca sv. Ivana don Bosca. Veliki čovjek može činiti samo velika djela.“

„Tako jednostavan, tako stvaran, tako dobar, tako plemenit, čista srca i duše, tako velikodušan, tako Božji“, rekla je među ostalim u oproštajnoj riječi Rozalija Kukučka uime josipovačke Matice slovačke i mještana Josipovca Punitovačkog.

Preč. Mato Gašparović pročitao je pismo sućuti upućeno Mariji Stuhli, sestri pokojnog svećenika, koje su uputili đakovački biskupi.

„S Vama, kao i s cijelom župnom zajednicom radovali smo se njegovim pohodima rodnom kraju, kao i vrijedne suradnje na korist misija što ju je, upravo preko don Vladimira, poduzimalo naše Nadbiskupijsko misijsko djelo. S lijepim ćemo osjećajem nositi spomen na prošlogodišnje susrete s don Vladom, u prigodi slavlja njegova srebrnog svećeničkog jubileja u Punitovcima i Josipovcu. Zajedno s Vama, rodbinom i zajednicom slovačkoga naroda kojem je pripadao te s cijelom punitovačkom župom, bit ćemo trajno ponosni na tog sina našega kraja koji, nošen svetim pozivom, pošao daleko da zauzeto naviješta i svjedoči Kristovo evanđelje života, radosti i uskrsne preobrazbe“, stoji među ostalim u pismu đakovačkih biskupa Đure Hranića, Ivana Ćurića i Marina Srakića.

Na kraju misnog slavlja svećenici su molili ispred oltara pred slikom pokojnog don Vladimira, moleći za mir i radost u Kraljevstvu nebeskom koje je svojim životom, radom i činjenjem dobrih djela zaslužio.

Misa zadušnica i oproštaj od don Vladimira Stuhlija

Životopis don Vladimira Stuhlija (iz homilije župnika Đurice Pardona)

Dječak Vlado, sin slavonske ravnice, rođen je 18. srpnja 1963. u obitelji slovačkih korijena od oca Stjepana Stuhli i majke Ane r. Bažant, u Josipovcu Punitovačkom, a kršten je imenom Vladimir nakon četiri dana 22. srpnja 1963. u župnoj crkvi u Punitovcima. U prisutnosti njegova krsnog kuma Adama Bosi, krstio ga je tadašnji župnik preč. Petar Markovac. Kao dijete otišao je iz svoga rodnoga Josipovca zajedno s većim brojem slovačkih dječaka koje je tamo iz slovačkih sela odveo svećenik salezijanac Vit Ušak. Školovao se u Rimu, u Papinskome slovačkom zavodu sv. Ćirila i Metoda. Vlado je prepoznao Božji poziv i pridružio se salezijanskoj družbi Ivana don Bosca te položio redovničke zavjete 23. rujna 1990. i već kao student prijavio se poći na misijsku praksu na Madagaskar, daleki afrički otok za kojega ni sam prije nije čuo, niti je slutio da će ondje provesti svoj život. Vratio se u Rim završiti teološki studij te je za đakona zaređen 28. 06. 1992. u Rimu. Zaređen je za svećenika 22. siječnja 1995. Vratio se u Italiju i završio poslijediplomski studij u gradu Brescia. Odonda je na Madagaskaru u raznim službama i u mnogim misijskim postajama proveo cijeli svoj svećenički i redovnički misionarski život.