Dekan Slatinskog dekanata Dragan Hrgić uputio je biskupu izraze dobrodošlice. Pozdravljajući prisutne svećenike i vjernike te zahvaljujući župniku Hrgiću na dobrodošlici, biskup Škvorčević je spomenuo kako je ova misa čin zahvalnosti svima onima koji su svoju plemenitost i dobrotu, kao i žrtvu života uložili u hrvatsko dobro. Kazao je da je  molitveno vjerničko srce sudionika slavlja najbolje pamćenje tog dobra kojeg smo dionici i baštinici. Podsjetio je na 75. obljetnicu mučeničke smrti i 110. obljetnicu svećeničkog ređenja slatinskog župnika i dekana Julija Bürgera, 20. obljetnicu smrti slatinskog župnika Franje Udovičića, i pozvao da u ovaj spomen uključimo i predsjednika Franju Tuđmana na 20. obljetnicu njegove smrti, te mu tako zahvalimo za ljubav i snagu uloženu  za neovisnost i slobodu naše Domovine. Biskup je dodao kako i mnogi drugi, među njima i hrvatski branitelji, zaslužuju naš molitveni spomen, kako bi se u njihovim savjestima nastanio Božji mir, te živimo dostojanstvo u svojoj slobodnoj domovini Hrvatskoj.

Započinjući homiliju biskup je rekao kako nam svakodnevno s različitih strana govore što trebamo raditi, istaknuvši da nam i naviještena Božja riječ progovara u imperativima. Istaknuo je kako je važno nastojati djelovati u skladu s onim na što nas mudri ljudi potiču, „ali još važnije raditi ono što nam Bog nalaže, napose u teškim vremenima o kojima govori Izaija prorok u današnjem prvom čitanju. Treba li narod plakati i kukati što je odveden u babilonsko sužanjstvo, izgubivši domovinu, zapitao je biskup. Bog daje odgovor po proroku: Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Kad Bog govori što treba raditi prvo mu treba zahvaliti, a onda svu pozornost usmjeriti na njegovu stranu, ustvrdio je biskup. Božju riječ, smatra Izaija, treba govoriti ne u uši, nego u srce naroda, srcu Jeruzalema. Štoviše treba mu podvikivati da ropstvo ide prema kraju, da ga je Bog pripustio kao kušnju  kako bi se pročistila okorjelost i tvrdoća srca naroda. On želi biti s njima na putu, a oni su zatvorili oči za njega, izgubili osjećaje srca, stoga ih prorok poziva: Hajde pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnajte mu staze!” Biskup je zatim protumačio kako prorok govori o pustinji opustošena srca svojega naroda, do kojega nije mogla doprijeti Božja riječ i nastaniti se ljubav, te je potrebno u tom srcu poravnati ono što je neravno. Koje su to slabosti, zloće i grijesi, koja su to brda koja treba spustiti, zapitao se biskup Škvorčević, potaknuvši prisutne da rade na svom srcu kako bi ono bilo osjetljivo za Boga i čovjeka.

Upravo je došašće vrijeme u kojem nas Crkva po proročkoj riječi podsjeća tko smo mi u Božjem naumu i potiče na ono što nam je potrebno činiti. „Radite svaki dan koliko god hoćete poslova u kući i na radnom mjestu, ali imajte vremena raditi za svoje srce i na njemu”, rekao je biskup. „Dolazak na zornicu, susret i razgovor s drugim ljudima, praštanje i pomirenje s onima u zavadi, kao i druga dobra djela doprinose poravnavanju naših duhovnih brda i pomažu da se Božje svjetlo i snaga nastane u našem srcu te se ono očituje u svoj svojoj ljepoti”, ustvrdio je biskup.

Biskup Škvorčević je također rekao kako je potrebno obnoviti sliku Božju o sebi prema onome što nam Bog, a ne ljudi govore, jer kada radimo na svojem srcu, onda najbolje radimo i za svoju domovinu Hrvatsku. Bez srca se ne može voljeti domovinu ni žrtvovati za nju, ulagati plemenitost i živjeti dostojanstvo.

Podsjetio je zatim koliku je budnost vjerničkog srca imao Julije Bürger te čuo Božji poziv i krenuo putem svećeništva, znajući kako ono nije lagan poziv nego žrtva, ukorijenjena u Isusovoj žrtvi na križu. „Kad svećenik, oduševljen žrtvom Isusovom odluči biti žrtva za druge, onda njegova smrt ili ubojstvo nije tragedija, nego sjedinjenje s Isusovom žrtvom kojom je na križu pobijedio zlo i smrt“, ustvrdio je biskup te dodao: „Hvala ti, župniče Julije, što u teškim ratnim vremenima punima mržnje i osvete, zla i ljudske nemoći, nisi pokleknuo pred tim svijetom nego si ostao uspravan uz svoje ljude koji su zajedno s tobom i krvavog Uskrsa 1944. i drugih krvavih dana i mjeseci tih godina ostali ljudi nade i živjeli dostojanstvo u nedostojnim vremenima.“ Potaknuo je prisutne vjernike da pohrane župnika Bürgera u svoje srce i budu s njime trajno u molitvi povezani.

Biskup se potom spomenuo župnika Franje Udovičića koji nije bio ubijen, ali je svoje svećeništvo ostvarivao u okolnostima za vrijeme i nakon II. svjetskog rata, kao i u domovinskom ratu kada Slatina nije bila jednostavno mjesto za život. Okupljao je u župnoj crkvi vjernike, naviještajući im Božju riječ, slaveći Isusova otajstva po kojima je snaga Božje ljubavi ulazila u njihova srca, istaknuo je biskup i dodao: „Hvala ti svećeniče Franjo za tvoje služenje, tvoju požrtvovnost i svećenički primjer.“ Biskup Škvorčević je zatim protumačio kako na svršetku prvog današnjeg čitanja prorok Izaija tumači kakav je Bog: „Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje. Prorokov starozavjetni opis potvrđuje Isus u današnjem evanđelju prispodobom o Bogu kao dobrom pastiru, koji pun nježnosti, suosjećanja i ljubavi traži izgubljenu ovcu, da u njegovu naručju pronađe sigurnost i utjehu.”

Uz svećenike koje je spomenuo, biskup je naveo kako postoje mnogi drugi mali ljudi u Hrvatskoj, koje je u teškim povijesnim vremenima usred mržnje, zloća i ubijanja Otac neprestano tješio grleći ih svojom ljubavlju. „Nema naš hrvatski narod ni drugi građani u Hrvatskoj veće utjehe nego je Božja, a to je živi Isus Krist, pobjednik nad smrću koji trajno s nama hodi i tumači koje je naše dostojanstvo u njegovoj ljubavi jačoj od smrti. To dostojanstvo trebalo je promicati osobito u teškim 90-im godinama, u vrijeme sljepila srca koje se pretvaralo u mržnju i osvetu”, kazao je biskup. Dodao je kako nam je tada Svevišnji dao Franju Tuđmana čija nas je mudrost i hrabrost, prokušana u dotadašnjim sustavima vlasti, kada su dozrela vremena, povela u slobodu, ne bez Božjih nadahnuća. Pozvao je prisutne da mu, svjesni kako nema savršenih ljudi, iskažu zahvalnost i poštovanje zbog svega onoga što je za nas učinio svojom plemenitošću, žrtvom i ljubavlju. Izrazio je radost što je mogao biti dionik posljednjih Tuđmanovih državničkih nastupa, osobito onog 28. listopada 1999. kada je u Rimu otvorio izložbu pod nazivom „Hrvatska – kršćanstvo – kultura – umjetnost“ gdje su bila izložena djela koja svjedoče o kršćanstvu kroz trinaest hrvatskih stoljeća. Citirajući dio Tuđmanova govora, biskup Škvorčević je rekao kako je on tada na svoj povjesničarski slojevit način, napravio presjek svih naših trinaest stoljeća, slažući svojevrsnu oporuku: „Želio bih da svi ponesu sa sobom sliku o burnoj, ali i ponosnoj hrvatskoj povijesti, njenoj bogatoj kulturnoj baštini i visokoj umjetničkoj razini hrvatskih stvaratelja. A nadasve, čvrstu poruku jedne države i naroda koji želi dalje izgrađivati svoju porušenu zemlju nakon okrutnog i nametnutog rata i stvarati uvjete za boljitak svih njenih građana. A tko je bolje mogao izreći takvo uvjerenje i dati nam ohrabrenje, od samoga Svetoga Oca kada je, odlazeći iz Hrvatske, rekao: Mnogo je učinjeno i vide se plodovi. Nikoga ne smiju obeshrabrivati preostale teškoće. Neka Bog udijeli Hrvatskoj mir, slogu i ustrajnost u zauzimanju za opće dobro.“ Ponavljajući riječi sv. Ivana Pavla II. kao molitvu, biskup je zaključio: „Neka Bog udijeli Hrvatskoj mir, slogu i ustrajnost u zauzimanju za opće dobro.“

Nakon što su sudionici slavlja uputili Isusovoj Majci molitvu za domovinu, biskup je na kraju ponovio prisutnima kako vjernik koji srcem ispunjenim poštovanjem i ljubavlju pamti one koji su nas zadužili u našoj prošlosti, njeguje najbolji spomen na njih. Podsjetio je kako je ovo prva postaja u prosincu na kojoj se spominjemo onih koji su žrtvovali svoje živote za nas, a da potom slijedi hodočašće u Voćin, 13. prosinca, te ih je pozvao da svojim sudjelovanjem na njemu iskažu molitvenu blizinu 47 nedužno ubijenih voćinskih ljudi. Zahvalio je svima za sudjelovanje na slavlju, zazivajući Božji blagoslov osobito na duhovne rane koje nose u svojim srcima.