Program je započeo u crkvi sv. Lovre gdje je prisutne vjeroučitelje i odgojiteljice u vjeri pozdravio Marijan Pavelić, predstojnik Katehetskog ureda, predstavivši im voditelja duhovne obnove.

Fra Josip je nagovor započeo iskustvom križa na temelju ulomka iz Matejevog evanđelja koji, između ostalog, govori kako Isus od nas traži da uzmemo svoj križ i nosimo ga. „Ono što Isus od nas traži, on je prvi prošao. Potiče nas i govori kako ne trebamo sav teret života nositi sami, nego da idemo iza njega jer on zna kako se nosi ono što čovjek nije sam izabrao, ono što mu je život donio te iz toga izvuče ono pozitivno. Zato je potrebno predati povjerenje Bogu, moliti Božju mudrost da znamo koji križ nam daje da ga nosimo, za koji nam je dao milost da ga možemo nositi, koji križ nas ne satire. Ujedno je to i onaj križ koji je nošen iza Isusa, a ne pokušavamo ga nositi sami“, rekao je fra Josip.

Nadalje je pojasnio da Bog ljubi svijet i šalje Sina koji nam daruje život. „Duhovni život nas vodi da širimo svoje ruke poput Isusa na križu, uči nas malo pomalo otvorenosti prema svijetu. Biti Isusov učenik znači širiti ruke. Ta otvorenost je tako velika da su njegove ruke pribijene čavlima kako se nikada ne bi zatvorile. I kroz naše grijehe Bog nas vodi prema dobru. Ne uči nas samo onda kad nam ide dobro, nego nas i gorčina života uči da probavimo život. Fra Josip je nadalje kazao kako ne bismo Boga tražili da ga je lako naći. Čovjek je puno puta spašen kada više ništa ne može učiniti. Krist nas je spasio križem, ne propovijedanjem. I onda kada nosimo križ, postajemo mu slični i to spasenje i mi sami možemo prenositi drugima. Poručio je vjeroučiteljima da se ne treba bojati ni vlastite slabosti ni želje da pobjegnemo od križa. Evanđelje nam svjedoči kako je tako bilo i s učenicima. Samo je Ivan ostao pod križem. Što smo stariji, to više kalkuliramo. Ali nisu sveci oni koji nikada nisu pobjegli, nego oni koji su se znali vratiti kada pobjegnu“, rekao je te poručio da Isus ne daje oslobođenje od križa, već slobodu da prihvatimo realnost, da ne preživljavamo život, nego da ga istinski živimo.

Uslijedilo je zatim pokorničko bogoslužje i prigoda za ispovijed te misno slavlje koje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević. Uputio je pozdrav vjeroučiteljima, medicinskim sestrama na čelu s predsjednicom njihove Udruge, te pitomcima požeškog Kolegija. Sve ih je pozvao da se saberu pred živim Bogom i provjere što nose u svojim srcima i pokajanjem omoguće Bogu da uđe u dubinu njihova bića te ih oslobodi zarobljenosti sebičnošću.

U propovijedi je biskup rekao da od pojave koronavirusa više ne pita ljude „kako su“, nego „kako život“ jer kao da je otada život postao neka drugačija stvarnost nego li je to bio prethodno. Mala sitna pojava, oku nevidljiva i neuhvatljiva, zvana virus poremetila je životnu redovitost cijeloga svijeta. Biskup je istaknuo kako je proteklih dana razgovarao s jednom svojom poznanicom i pitao ju „kako život?“, a ona mu je brzo odgovorila da ima sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju i policu životnog osiguranja.

Biskup je joj je spomenuo kako je to dobro, ali da je to ipak osiguranje za dobru starost, a ne i za vječnost. Na temelju naviještenog ulomka iz Knjige ponovljenog zakona ustvrdio je kako je Bog od davnine očitovao svoju namjeru da sklopi savez sa Židovima, ugovor po kojem bi oni postali njegov narod a on njihov Bog. Dodao je kako Isus u evanđelju uvjerava svoje učenike da su pozvani na više od toga: biti sinovi Oca nebeskoga, „savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“. Biskup je podsjetio na različite ugovore koje sklapamo i koji nam uglavnom osiguravaju neko materijalno dobro, da nešto imamo dok živimo na ovome svijetu. Istaknuo je kako Isusov ugovor, novi i vječni savez koji je sklopio za nas na križu, nije išao za tim da nešto imamo, nego da postanemo i budemo sinovi i kćeri Božje za vječnost.

Upozorio je da je mentalitet suvremenog čovjeka usmjeren na postizanje materijalnih dobara, i sve prosuđuje s tih polazišta i očituje nezadovoljstvo kad nema onoliko koliko bi želio te ostaje zarobljenikom provizornosti i kratkoročnosti. Rekao je vjeroučiteljima, medicinskim sestrama i kolegijašima kako je ta duhovna obnova prilika da si obnove sliku svoga vjerničkog postojanja, istaknuvši da su svetim krštenjem uključeni u koordinate po kojima je djelovao Bog u Isusu Kristu, u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Pozvao ih je da se spomenutoj jednodimenzionalnosti suvremenog mentaliteta odupru na način da svjedoče kako je „biti“ više nego „imati“ i kako u Isusu Kristu susreću onoga koji je bio spreman sebe dati da mi primimo život u punini.

Potaknuo ih je da provjere je li savez između njih i Isusa Krista, sklopljen u svetom krštenju, živ i po njihovoj suradnji s njime djelatan u svojoj usmjerenosti na vječnost. Naime, podsjetio ih je da se savez sklapa između dviju strana, i njihova uzajamna vjernost uvjet je da savez bude djelatan. Rekao je da je Bog uvijek vjerna strana, ali da čovjek može biti nevjeran. U naviještenom čitanju iz Knjige ponovljenog zakona narod ostaje Božji narod po slušanju njegove riječi i vršenju njegova zakona. Sv. Jakov nas pak podsjeća da nije dovoljna samo vjera u Boga, nego život po vjeri, jer po njegovoj tvrdnji i đavao vjeruje, što više, zna da Bog postoji ali ne živi u skladu s njegovim zakonom i nije njegov saveznik, dodao je.

Vjera djelotvorna ljubavlju čin je kojim je savez između Boga i čovjeka živ. Isus u naviještenom evanđelju ide tako daleko da nas potiče i neprijatelje ljubiti. On uzdiže međuljudske odnose iznad načela odmazde ili uzajamnosti „oko za oko, zub za zub“. Biskup je ustvrdio kako ga duboko pogađa Isusova tvrdnja da Bog nije savršen prvenstveno po tom što je stvorio svijet, nego što daje i dobrima i zlima da im sija sunce, što bezuvjetno ljubi i one koji su zli jer su i oni njegova stvorenja koje želi privesti punini postojanja. Ako Bog to od nas traži nešto što je ljudski jedva moguće, zacijelo će nam dati snagu da to možemo i ostvariti, rekao je biskup, pozivajući se na sv. Augustina.

Isusova zapovijed ljubavi prema neprijatelju traži od svakoga od nas da promislimo kako ćemo je izvršiti u konkretnim okolnostima, da ona ne bude čin kojim potvrđujemo neprijatelja da i dalje ustraje na svom zlom putu, nego ga od njega odvratimo. Biskup je podsjetio na riječi pape Ivana Pavla II. u vrijeme ratnog stradanja nedužnih civila u opkoljenom Sarajevu kako ljubiti neprijatelja znači zaustaviti njegovu ubojitu ruku, te i njemu na taj način pomoći da živi svoje dostojanstvo.

Sudionike slavlja biskup je potaknuo da ne budu ljudi po kojima se umnaža zlo u Hrvatskoj, nego da pale svjetlo i čine sve potrebno da otjeraju mrak iz svoga srca i svoje sredine. Svaki dan potrebno je odupirati se Zlome, nastojeći oko dobra. Poželio je da to bude posebna ovogodišnja korizmena zadaća svih sudionika slavlja te na taj način odgovore na Isusov poziv: „budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“.

Nakon popričesne molitve nazočni vjeroučitelji uputili su Isusu Kristu svoju molitvu. Na kraju mise biskup je rekao kako želi Bogu zahvaliti za svakoga pojedinog od njih, i za sve njih zajedno, a potom zahvaliti i svima njima za sve ono što budnom vjerom i spremnom požrtvovnošću nastoje činiti u svom poslanju, svjedočeći ono što je Isus Krist povjerio svojoj Crkvi. Osobitu pak zahvalnost izrazio je fra Josipu Ivkiću što je pomogao vjeroučiteljima u njihovim nastojanjima oko duhovne obnove. Također je zahvalio Katehetskom uredu za sve što pod vodstvom predstojnika Marijana Pavelića i tajnice Patricije Brdar nastoji činiti, kao i za ono što se Pastoralni centar pod vodstvom Roberta Kupčaka trudi ostvarivati. Zaželjevši sudionicima slavlja puno Božjeg svjetla u srcima, na sve je zazvao Božji blagoslov, izvijestila je Požeška biskupija.