Nakon molitve Anđeoskog pozdravljenja, moderator tribine Ivan Bedeničić, ravnatelj Katoličke gimnazije u Požegi, pozdravljajući  biskupa Antuna Škvorčevića, rektora  Tanjića te sve sudionike tribine, rekao je: „Napokon, nakon dvije godine koronavirusom uzrokovane stanke, evo nas opet okupljenih, gladnih druženja, žednih Božje riječi i njena tumačenja. U srebrnom jubileju naše biskupije, okupljeni brigom i pažnjom našeg pastira sakupili smo se večeras (a nastavit ćemo i iduća četiri tjedna) da pokušamo dublje, šire i svestranije upoznati Crkvu, a posebno osvijestiti dar njene prisutnosti u Požeškoj biskupiji. Zahvaljujući večeras na daru prvog požeškog biskupa i njegova vidljiva dvadeset petogodišnjeg hoda na čelu naše mjesne Crkve želim zahvaliti na večerašnjem dolasku našem predavaču, prvom u ovogodišnjem korizmenom krugu, rektoru Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, poštovanom gospodinu Željku Tanjiću”. Potom je ukratko izložio njegov životopis, svećeničko i znanstveno djelovanje.

Zahvaljujući moderatoru na uvodnim riječima, rektor Tanjić izrazio je zadovoljstvo što može biti predavač na početku novog ciklusa korizmenih tribina u Požegi u godini kada Požeška biskupija slavi 25. obljetnicu utemeljenja. Kazao je da je tema njegova izlaganja „Treba li Crkva suvremenom čovjeku?“ veoma široka, te je napomenuo kako ju on ponajprije razumijeva kao poziv sudionicima tribine na zajednički hod u traganju za odgovorom na postavljeno pitanje.

Polazeći od tvrdnje pape Franje da vrijeme u kojem se nalazimo nije epoha promjenâ, nego da se nalazimo u promjeni epohe, rektor Tanjić je kazao da je tom tvrdnjom Papa ukazao na povijesni fenomen – na koji su već desetljećima prije upozorili njegovi prethodnici Benedikt XVI. i sv. Ivan Pavao II. – da više nismo i ne živimo u kršćanskoj epohi, nego u vremenu u kojem se društveni procesi, vrednote, umjetnost i kultura oblikuju na temeljima koji kršćansku vjeru negiraju, marginaliziraju i ismijavaju.

U razrađivanju te tvrdnje rektor Tanjić se poslužio promišljanjima koje je francuski politolog i orijentalist Olivier Roy iznio u knjizi „Europa je još uvijek kršćanska? Što ostaje od naših religijskih korijena?“ Prema spomenutom autoru, šezdesetih godina prošlog stoljeća u europskom, zapadnom društvu između kršćanske vjere i kulture dogodio se antropološki lom, a proces sekularizacije u konačnici je rezultirao dekristijanizacijom društva.

Riječ je o lomu na području vrednota. Stare kršćanske vrednote i tradicionalna antropologija utemeljene na Božjem i naravnom zakonu te onome što je svima zajedničko zamijenjene su novim sekulariziranim vrednotama  i novom antropologijom koje su utemeljene na individualizmu, slobodi i želji pojedinca. Naveo je da se Crkvi u tim promijenjenim okolnostima  otvaraju tri opcije djelovanja: (1) nastojanje da pojačanom političkom borbom Crkva donekle povrati izgubljenu moć i društveni utjecaj, (2) djelovanje kao u nekim prošlim vremenima (npr. u doba sv. Benedikta), kad su kršćani bili manjina u poganskom svijetu, i (3) evangelizacijsko i misijsko djelovanje, odnosno opcija za evanđelje pa i po cijenu akulturacije, za koju se je prema njegovu mišljenju opredijelio papa Franjo.

Govoreći o Crkvi kao predmetu vjere i naglasivši razliku ispovijedanja „vjerujem Crkvu“ (credere Ecclesiam) od ispovijedanja vjere u Boga (credere in Deum), kazao je kako je dramu odnosa crkvenosti i vjere izvrsno prikazao jedan od najvećih teologa prošlog stoljeća Romano Guardini koji na istom mjestu u svom  djelu „O smislu Crkve“ kaže da se „Crkva budi u dušama“  i da „Crkva umire u dušama“.

Pojašnjavajući sintagmu „Crkva se budi u dušama“, kazao je da se je Crkva u prošlom stoljeću sve više otkrivala kao živa zajednica koja nije skup izoliranih pojedinaca nego stvarnost koja nadilazi pojedince, i da je to otkriće kulminiralo u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora  o Crkvi (Lumen gentium i Gaudium et spes). Tumačeći pak sintagmu „Crkva umire u dušama“, kazao je da smo te istine itekako svjesni u našem europskom kontekstu. Dok drugdje u svijetu Crkva živi i raste, čini se da je u Europi na izdisaju.

Izlaganje je zaključio dvjema mislima. Prva je misao austrijskog mučenika Franza Jägerstättera da je mnogo teži zločin uništavati vjeru u ljudima, negoli razarati crkvene građevine. Druga je pak misao pape Benedikta XVI., da ono što danas konstituira kršćansku vjeru, jest ono što ju je uvijek konstituiralo: ispovijedanje Trojedinog Boga u Crkvi koja u svom bogoslužju slavi vazmeno otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća.

Nakon izlaganja uslijedila je rasprava tijekom koje je rektor Tanjić odgovorio na nekoliko postavljenih pitanja.

U raspravu se uključio i biskup Škvorčević, želeći s nazočnima podijeliti ono što ga je u izlaganju pokrenulo. Rekao je da se ne boji za Crkvu i njezinu budućnost zato što ona nije naša ljudska, nego Božja stvarnost, koju ni vrata paklena neće nadvladati i koja će trajati do konca svijeta, kako nam je zajamčio njezin utemeljitelj Isus Krist. Mi smo na sigurnom terenu, ustvrdio je biskup.

Naglasivši, međutim, kako Isus nije obećao da će njegova Crkva potrajati do konca svijeta u Hrvatskoj niti negdje drugdje, istaknuo je kako smo i danas svjedoci istinitosti Guardinijevih riječi o Crkvi koja negdje umire u dušama, a negdje se rađa u dušama. Kazao je kako statistički podaci Svete Stolice pokazuju da je Crkva u svijetu svake godine sve brojnija, unatoč tome što u nekim njegovim dijelovima, primjerice u Njemačkoj, ljudi istupaju iz nje.

Odgovor na pitanje „Treba li Crkva suvremenom čovjeku?“ drugačiji je u Europi, negoli u Africi ili Aziji, odnosno pojam „suvremeni čovjek“ nema neki sadržaj koji možemo primijeniti na sve ljude po cijelom svijetu. U našoj zapadnoj civilizaciji mučimo se s pitanjem što nam se događa, te u raspravama koristimo sintagmu kao što je postmoderno, postkršćansko ili globalizacijsko, da bismo opisali nešto za što nemamo jednostavnih odgovora, što je rektor Tanjić problematizirao u svom izlaganju na vrlo spretan način.

Istaknuo je da naši problemi s obzirom na kršćanstvo i vjeru te suvremenu kulturu nisu isti kao kod ljudi u Aziji ili Africi. Ustvrdio je da Crkva kod nas umire danas u dušama onih koji su sveli svoje postojanje na individualizam i samodostatnost, ali da takav čovjek i kultura koju on stvara ne može izdržati na dužu liniju, jer u njima umire i sam čovjek. Mnogi u današnjem zapadnom svijetu nakon iskustva individualizma uviđaju vrijednost vjere kao čina izlaska iz samog sebe, svoga umiranja i ulaska u svijet Drugoga te se na taj način rađa Crkva u njihovim dušama, koja je čovjekov rast u zajedništvu vjere s drugima.

Crkva je prostor u kojem se odvija proces izlaženja iz samih sebe i ulaženja u zajedništvo Drugoga po vjeri i ljubavi. Potrebno je umrijeti da bi se dogodilo uskrsnuće, kazao je biskup. U nama i u našoj zapadnoj kulturi mora umrijeti individualizam, da bi se iz vjere i zajedništva s Drugim rodio novi čovjek. U tom procesu Crkva je od velikog značenja, jer ona nije  tek neka ustanova ili organizacija, nego organizam koji ne oživljava neka naša ljudska strategija, nego prisutnost Isusa Krista uskrsloga, pobjednika nad smrću, i snaga njegova Duha. Budući da je Crkva živi organizam Isusa Krista, ona ostaje izazovna i uvijek potrebna. Izrazio je uvjerenje kako sudionici tribine to dobro osjećaju i da se i ove korizme nastoje obnavljati u tim dimenzijama vjere.

Moderator Bedeničić zahvalio je na kraju predavaču, najavljujući drugu korizmenu tribinu na kojoj će o iskustvu osobne vjere svjedočiti reper Marin Ivanović – Stole.