Molitveno slavlje počelo je na prostoru izvan crkve ispred Memorijala svećeničkim žrtvama, gdje je biskup, pozdravljajući okupljene svećenike Novogradiškoga dekanata na čelu s dekanom Željkom Volarićem i domaćim župnikom Matom Rukavinom, starogradiške župljane i druge sudionike, kazao kako danas, na svetkovinu Navještenja Gospodinova, slavimo otajstveni Božji plan da po utjelovljenju svoga Sina Isusa Krista uđe u našu prolaznost, u naše nemoći i boli, u našu smrtnost.

Ustvrdio je da je upravo ta silna Božja činjenica bila nada i utjeha mnogima koji su ovdje u starogradiškom zatvoru, osobito u komunističko vrijeme tamnovali, među njima više od 250 svećenika, isto toliko sudbina u kojima je Bog, kad ih je pozvao da idu putem svećeništva, zasadio svoje nade za našu Hrvatsku i za naš hrvatski narod. Kazao je da želimo u predvečerje Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u biskupiji, iskazati svima njima sasvim posebno poštovanje i zahvalnost za vjernost.

Želimo im pridružiti i starogradiškog župnika Ferdu Maretića, koji je 1945. godine ubijen, prije negoli je razorena župna crkva 1948. godine, jer su komunističke vlasti odlučile da se iz tog mjesta iskorijeni prisutnost Isusa Krista, umrloga i uskrsloga. Još je kazao da spominjući se svih tih ljudi, proganjanih i ponižavanih patnika, želimo iz svog srca izbaciti svaki trag osjećaja mržnje ili osvete, jer oni pomračuju spomen na njihovu vjernost. Istaknuo je kako se prošle godine navršilo deset godina od izgradnje i posvete ove crkve, svećenicima na spomen a starogradiškim župljanima na korist, koja je izgrađena uz pomoć hrvatskih biskupa i svećenika.

Pozvao je sudionike slavlja na molitvu da se tu ponajprije duhovno izgrađuju župljani, koji nisu veliki brojem, nego vjerom koju nose u svom srcu. Potaknuo ih je da to učine s raspoloženjem raskajanog srca i savjesti koja traži oproštenje i za vlastite slabosti i grijehe. Nakon pokajničkog čina, sudionici slavlja uputili su Isusu Kristu molitvu za utamničene svećenike a zatim su u procesiji uz zvonjavu zvona u počast spomenutim zatvorenicima krenuli u crkvu gdje je biskup predvodio euharistijsko slavlje.

U homiliji biskup je pozvao nazočne da se zajedno s njime u mislima iz te crkve premjeste u starogradiški zatvor onih poslijeratnih godina, i razmišljaju kako su se na današnju svetkovinu, koju uobičajeno nazivamo Blagovijest, osjećali toliki svećenici koji su ondje bili zatočeni. Ustvrdio je da su zasigurno s jedne strane osjećali tugu što ne mogu u slobodi slaviti to otajstvo, ali da su, s druge strane, u svijesti da ih je u zatvor dovela njihova vjernost Bogu, Crkvi i narodu, imali čvrst oslonac da mogu podnijeti poniženje neslobode, te da ih nitko nije mogao sputati ni u pameti ni u srcu da razmišljaju o tom otajstvu, polazeći od svetih čitanja koja se naviještaju u misi ove svetkovine. Pozvao je sudionike slavlja da slijede one tragove razmišljanja koje su zatvoreni svećenici nastojali ostvarivati upravo na temeljenu današnjih svetih čitanja.

Polazeći od prvog čitanja u kojem prorok Izaija u ono davno doba poziva judejskog kralja Ahaza da se pred opasnošću koja prijeti njegovu narodu i njegovu kraljevstvu s pouzdanjem osloni na Boga, da učvrsti savez s Bogom i od njega zatraži znak njegove naklonosti, biskup je ustvrdio da je mladi kralj u svojoj oholosti i prijetvornosti prezreo prorokovu riječ i baštinu vjere svojih otaca, te se umjesto na savez s moćnim Bogom odlučio osloniti na slabe i nemoćne ljudske, političke saveze sa susjednim kraljevima. Ta pak njegova oholost i nevjernost Bogu imala je za tešku posljedicu propast judejskog kraljevstva, podsjetio je biskup. Na to stanje prorok Izaija odgovara znakom koji će sam Bog dati svom narodu, a to je rođenje sina od djevice, kojem će ime biti Emanuel – s nama Bog. Na taj način prorok je navijestio kako je unatoč našoj nevjeri i grijesima u našu povijest i u naše sudbine upleten sam Bog živi, i da s njime trebamo računati u svim, pa i u najtežim životnim situacijama, ustvrdio je biskup.

Napomenuo je kako kršćani u tim prorokovim riječima prepoznaju navještaj utjelovljenja Isusa Krista, njegova začeća po Duhu Svetom i rođenja od Marije Djevice, i da je utjelovljenje Božjeg Sina sastavni dio velikoga Božjeg projekta kojim je pristupio ljudima u njihovoj ranjenosti grijehom i osuđenosti na smrt, i omogućiti im da s njime budu pobjednici nad zlom i smrću. Kazao je da su svećenici, kojih se danas spominju, za vrijeme svog zatočeništva odmjeravali taj veliki Božji projekt s nama ljudima, i onda točno zaključili da i u ljudskim zloćama koje su ih progonile i ponižavale u zatvoru trebaju računati s Bogom i ostati vjerni njegovu pobjedničkom projektu. „Kad god netko progoni ono što je dobro, a osobito ono što je Božje, taj mora unaprijed znati da je gubitnik, jer se stavio u bitku s onim koji ne može izgubiti, s Bogom živim“, ustvrdio je biskup.

Naglasio je da su se svećenici zatvorenici tom svojom vjernošću pridružili otajstvu koje danas slavimo, a koje na svoj način tumači pisac poslanice Hebrejima u ulomku drugog čitanja, kad veli da se u Isusu Kristu, vječnom Božjem Sinu koji je postao čovjekom, dogodila Božja vjernost čovjeku i čovjekova vjernost Bogu. Kao čovjek živio je vjernost Bogu, a kao Bog živio je vjernost čovjeku. To je križ Isusov. Susrele su se dvije vjernosti u Isusovoj poslušnosti do kraja, do u smrt, ustvrdio je biskup. Stoga nas pisac poslanice Hebrejima s pravom uvjerava kako nakon Isusove žrtve na križu, u kojoj je ostvareno najviše što je Bog učinio za nas, više nisu potrebne starozavjetne životinjske žrtve, nego da s njime prinosimo duhovnu žrtvu vjernosti Ocu.

O tome na svoj način govori i današnji evanđeoski ulomak o anđelovu navještenju Mariji da će roditi Sina Božjega Isusa Krista. Biskup je ustvrdio da je Marija u otvorenosti svoje vjere razumjela što Bog hoće s njom i po njoj s nama, te da je u svom dijalogu s Bogom posvjedočila kako je spremna žrtvovati sve što je u svojoj pameti i volji željela kao cilj vlastitog života, za ostvarenje velikoga Božjeg nauma da Sinu njegov Isus Krist postane čovjekom za spasenje svijeta. Naglasio je kako se Marija u poslušnosti volji Očevoj svojim „Neka mi bude po tvojoj riječi“ na najuzvišeniji način sjedinila s Isusovom žrtvom. Još je dodao da su i svećenici zatočenici starogradiškog zatvora poput Marije posvjedočili svoju spremnost na žrtvu, kad su u najtežim nevoljama svoga života prihvatili živjeti vjernost svome svećeničkom pozivu, vjernost Bogu, Crkvi i narodu.

Potaknuo je okupljene svećenike neka tako žive i vrše svoje svećeničko poslanje da i u njima pobijedi ista moć vjernosti. Pozvao ih je da svećenicima zatvorenicima obećaju kako neće izdati baštinu vjere koju su nam oni predali i za koju su trpjeli. Njima i svim drugim sudionicima slavlja poželio je da uz Božju pomoć i Marijin zagovor otajstvo Navještenja Gospodinova u njih unese  onoliko svjetla koliko je potrebno da budu vjerni u poslanju koje im je Bog povjerio.

Nakon popričesne molitve biskup je uime svih sudionika slavlja izmolio čin predanja Blaženoj Djevici Mariji, koji je zaključen pjevanim poklikom: „Blažena ti što povjerova!“ Na svršetku mise zahvalio je svećenicima, župljanima starogradiške župe i drugim nazočnima za sudjelovanje na slavlju, napose pjevačima iz Župe Bezgrešnog začeća BDM u Novoj Gradiški.