Svetkovina Bogojavljenja proslavljena u Osijeku

U propovijedi je nadbiskup Hranić razmatrao o sadržajnom značenju klanjanja Bogu – smislu našega kršćanskoga života te podsjetio Osječane da je Bogojavljenje iz klanjanja utjelovljenomu Sinu Božjemu postalo Danom misijske akcije sv. Djetinjstva kada biva djelatna ljubav prema siromašnoj djeci u svijetu.

„Samodostatnost, superiornost, oholost i umišljenost blokiraju spoznaju Boga“

Uvodeći u slavlje predsjedatelj Hranić je pozdravio okupljene te podsjetio kako se „utjelovljeni Sin Božji rodio kao sin Židovskoga naroda, a tri su mudraca predstavljala u kontekstu njegova rođenja i poklona novorođenom Djetetu čitav poganski svijet – sve ljude izvan kruga židovskog naroda; i Bogojavljenje je zato značilo Isusovo objavljenje svim narodima“. „Trojica mudraca došla su u Betlehem s Istoka pokloniti se Djetetu, za čije su rođenje doznali preko nove zvijezde koja se pojavila na nebu (Mt 2,1-12). Prije dolaska mudraca za rođenje kralja židovskoga, kojeg su narodi iščekivali, a proroci navijestili, znala je svega nekolicina ljudi: osim Marije i Josipa, to su bili vjerojatno pokoji rođak i betlehemski pastiri, koji su mu se došli pokloniti.

Mesijin dolazak, bio je tako u početku skriven ljudima, sve dok u Jeruzalem s Istoka nisu došle tajanstvene osobe, mudraci, koji su se raspitivali o, upravo rođenom, ‘kralju židovskom’ da mu se poklone“, kazao je uvodno mons. Hranić te približio bitan događaj u svjetlu suvremenog odkršćanjenja pojedinca u tradicionalno kršćanskoj europskoj sredini, poučivši: „Mi, koji smo ovdje, nismo u poziciji poganskih kraljeva s Istoka koji nisu znali gdje se imao roditi Mesija, nego u poziciji židovskih svećenika i pismoznanaca koji su to znali, ali se u svojoj samodostatnosti i u svome osjećaju superiornosti u odnosu na te pogane i tražitelje, nisu dali pokrenuti, nego su ostali kod kuće. Osjećaj samodostatnosti, superiornosti, posjedovanja prave istine tako nas često blokira i ne dopušta nam spoznati Boga koji nam nije došao kao moćni vladar niti se pojavio na kraljevskome dvoru, nego kao malo i ponizno dijete. Oslobodimo se zato sebe! Raskajana se srca prepustimo njegovoj milosrdnoj ljubavi da nas ona očisti od naše oholosti i umišljenosti, kako bismo susreli novorođenoga Mesiju, Isusa Krista.“

 „Kad se čovjek ne klanja Bogu, to ga vodi obožavanju samoga sebe!“

Aktualizirajući biblijsku stvarnost nadbiskup Hranić je u propovijedi potaknuo na promišljanje o klanjanju u životu pojedinca i zajednice naglasivši: „Cilj je puta kojim idu mudraci klanjanje Bogu, a to je smisao i našega kršćanskog života. Kad je Herod shvatio da mudraci traže ne njega i da se dolaze klanjati ne njemu nego nekome drugome, našao se ugrožen i u krizi. Politici silno smetaju i znanost i religija koje nisu pod njezinom političkom kontrolom, znanje koje surađuje s nekim drugim i klanjanje nekom drugom, a ne njoj. Mudraci s Istoka traže istinu, a Herod na dvoru ima ljude za odgovore na sva pitanja i nejasnoće. Njemu ne samo da ne treba nitko drugi, nego ga ugrožavaju i svi drugi koji nisu pod njegovom kontrolom.

Zato ih treba podčiniti svojoj vlasti. Dok hod poniznih mudraca predstavlja traženje pomoći i otvorenost za pomoć drugih, to je hod prema susretu s Bogom. Nasuprot tome, Herod obožava, treba i traži jedino samoga sebe – nikoga drugoga. Kad se čovjek ne klanja Bogu, to ga vodi obožavanju samoga sebe! Čak i naš kršćanski život, bez istinskoga štovanja Boga, može postati uljudan način isticanja samoga sebe, odnosno zloporabe pobožnosti i robovanja svojoj sebičnosti, svome ‘ja’! I to je ozbiljan rizik, kušnja i svećenicima: služiti se Bogom, a ne služiti Bogu; interes Evanđelja zamijeniti vlastitim interesima; ono što nama odgovara obući u religioznost; ponizno služenje drugima zamijeniti sa služenjem sebi.“

Nadalje, propovjednik je istaknuo kako, osim Heroda, postoje još neki koji se nisu išli pokloniti novorođenomu Kralju, a to su svećenički glavari i narodni pismoznanci, iako su „poznavali proročanstva, znali kamo bi trebali ići, ali nisu otišli, i svo njihovo znanje nije ih dovelo do Boga“. „Iz toga možemo izvući pouku: U kršćanskom životu nije dovoljno imati vjeronaučno znanje pa niti imati diplomu o završenom studiju teologije. Bez izlaska iz samoga sebe, iz uvjerenja da smo mi u posjedu istine i bez otvorenosti za druge i drukčije, te za ono što nam oni pružaju i posreduju, ne možemo doći do Boga niti nam se on može objaviti!

Ostajući zatvoren u sebe i svoju samodostatnost, bez istinske poniznosti i otvorenosti za druge, ne može se susresti Boga! Teološki studij i pastoralna učinkovitost malo koriste, ukoliko ne znamo ponizno pasti na koljena pred Božjim otajstvom; ako nismo otvoreni za nove spoznaje; ako nismo spremni slijediti mudrace koji poduzimaju dug put da bi mogli kleknuti pred malo dijete i o Bogu učiti od Djeteta koje ponizno treba i traži pomoć svojih roditelja i s povjerenjem se prepušta njihovim rukama.“

Što za Crkvu, tebe i mene znači klanjati se Bogu?

Također, nadbiskup Hranić je poučio o značenju klanjanja te, između ostaloga, razložio: „Klanjanjem se shvaća da se vjera ne svodi na skup lijepih učenja, već je vjera prije svega odnos ljubavi prema živoj Osobi… Klanjajući se otkrivamo da je kršćanski život priča ljubavi s Bogom u kojemu nije dovoljno imati dobre ideje, već Boga treba staviti na prvo mjesto, kao što netko tko je zaljubljen čini s osobom koju voli. Takva mora biti i Crkva, klanjateljica zaljubljena u Isusa, svoga zaručnika i svatko od nas tko čini Crkvu! Ako smo u stanju kleknuti pred Isusom, pobijedit ćemo napast samodostatnosti i isključivosti, nesposobnosti suradnje s drugima i hoda svatko svojim putem. Zapravo, klanjati se Bogu znači izaći iz najvećega robovanja, onoga samome sebi. Klanjati se znači, staviti Boga i njegovu riječ u središte kako ne bismo više bili usredotočeni na sebe; kako bismo uspjeli sačuvati pravi poredak stvari, pravu ljestvicu vrjednota i Bogu dopustiti da on bude Bog, na prvom mjestu u našem životu.

Klanjati se znači, staviti Božje planove ispred sebe i svoga vremena; staviti Boga ispred mojih prava i moje osobne komotnosti i slobode. Klanjati se znači, osjetiti da pripadamo jedni drugima i Bogu, osloviti Boga s ‘ti’ u svojoj nutrini, oživotvoriti ga puštajući ga da uđe u naš život, učiniti da nas obasja njegovo svjetlo, njegova volja i njegova utjeha. Klanjati se znači, susresti Isusa bez liste zahtjevā, s jedinom molbom da budemo s njim. Kad se klanjamo, dopuštamo Isusu da nas izliječi i promijeni. Klanjanjem dajemo Bogu priliku da nas preobrazi svojom ljubavlju, da nam osvijetli tamu, pruži snagu u slabosti i hrabrost u kušnjama. Klanjati mu se znači, ići do onog bitnog; a to je način oslobađanja od mnogih beskorisnih stvari, od ovisnosti koje umrtvljuju srce i ošamućuju um. Klanjanjem pred Bogom nauči se odbaciti ono čemu se ne smije klanjati, odbaciti boga novca, boga potrošnje, boga užitka i vlastitoga ‘ja’ uzdignutoga do statusa boga. Klanjati se znači, biti malen pred Bogom da životna veličina nije u tome koliko imamo, već koliko volimo! Klanjati se znači, pred otajstvom ljubavi koja nadilazi sve udaljenosti, ponovno otkriti da smo braća i sestre, crpsti dobro iz izvora te u bliskom Bogu pronaći hrabrost za približiti se drugima. Klanjati se znači, biti u stanju šutjeti pred božanskom Riječju, kako bismo naučili izgovarati riječi koje ne ranjavaju druge, nego ih tješe.“

Dan misijske akcije sv. Djetinjstva – podržite darom za siromašnu djecu!

Na kraju propovijedi nadbiskup Hranić osvrnuo se na Dan svetog djetinjstva kojega Crkva znakovito spominje na svetkovinu Bogojavljenja, podsjetivši: „Iz klanjanja utjelovljenom Sinu Božjemu, 1954. rođena je inicijativa čiji je plod Dan misijske akcije sv. Djetinjstva, koja se provodi oko blagdana Bogojavljenja. Jedan austrijski svećenik salezijanac predložio je djeci da u manjim skupinama pođu čestitati Božić, ne prikupljajući pritom novčane priloge za sebe, nego za siromašne vršnjake u misijskim zemljama. Čestitanje se proširilo na sve austrijske krajeve, pa na Njemačku, a onda i daleko šire te danas pod patronatom i koordinacijom Papinskog dikasterija za evangelizaciju uključuje stotine tisuća djece koji kao kraljevi, anđeli i pastiri obilaze domove i ustanove, pozivajući na solidarnost i skupljajući priloge za siromašnu djecu u svijetu.

Bogojavljenje je tako postalo Danom misijske akcije sv. Djetinjstva, a djeca po čitavom svijetu, od prije nekoliko godina zahvaljujući djelovanju župnih misijskih skupina, odjeveni kao pastiri, kraljevi i anđeli i u našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji obilaze nas svećenike, vjernike, samostane i različite građanske ustanove pjevajući božićne pjesme i prikupljajući novčane priloge za siromašnu djecu u svijetu. Samo četiri godine kasnije, akcija je započela i u Njemačkoj te danas okuplja stotine tisuća djece u brojnim zemljama svijeta te svake godine prikupe značajna sredstva za izgradnje škola, sirotišta, ambulanti i bolnica u misijskim krajevima. Ako Vam dođu djeca s nekim od župnih suradnika vaše župe, nemojte im zatvoriti vrata, nego ih, ako možete, podržite svojim darom i pridružite se njihovom pjevanju po vašoj ulici i kvartu!“

Slavlje su uz nadbiskupa Hranića koncelebrirali đakovačko-osječki nadbiskup metropolit u miru Marin Srakić, konkatedralni župnik Adam Bernatović, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata vlč. Domagoj Lacković. Đakon u konkatedrali Domagoj Brkić je posluživao, čitao ulomak Evanđelja po Mateju (Mt 2, 1-12) i Navještaj Vazma. Liturgijsko pjevanje animirao je Veliki  konkatedralni zbor uz ravnanje s. Branke Čuture i orguljsku pratnju Dalibora Ratića.

Uz završni svečani blagoslov puka, predsjedatelj Hranić je poručio: „Oko Uskrsa se slažu sve druge svetkovine tijekom građanske godine. Slavlje Uskrsa, ‘malog Uskrsa’ svake nedjelje neka bude središte našega kršćanskoga života! Tu se klanja(ju) malom Isusu, tu dođimo sa svojim radostima i poteškoćama, tu ga susrećimo! I onda, ako uspijemo da nas On kroz čitavu godinu hrani svojom riječju, hrani i obogaćuje svojim sakramentima, onda ćemo sigurno biti njegova slika i njegov odsjaj u ovomu svijetu; onda ćemo sigurno znati njemu se pravo klanjati, a onda iz toga klanjanja njemu biti slobodni od sebe za ljubav, za samoprijegornu žrtvu u odnosu prema drugima. Da bismo to ostvarivali i živjeli neka na nas siđe Božji blagoslov!“