Kako je Biblija neiscrpno živo vrelo za produbljivanje življenja kršćanske vjere, a Riječ Božja u svetopisamskim tekstovima izvor snage i putokaz djelovanja u svakodnevici, svjedoče u retfalačkoj župi Uzvišenja sv. Križa u Osijeku gdje se svake srijede poslije večernje mise održavaju Susreti rasta u vjeri: Katolici, dobro došli kući! Zajedništvo se otvara i završava molitvom i tematskom meditacijom, a kateheze za mladež i starije vodi laik dr. sc. Krešimir Šimić, župljanin i profesor Filozofskog fakulteta u Osijeku. 

Šestim susretom o temi slušanja glasa Gospodnjeg, održanim 28. listopada, završio je mjesečni ciklus razmatranja i osluškivanja Božje riječi kroz odabrane ulomke i biblijske osobe. Na susretima je bilo riječi o obraćenju, vjeri, pozvanosti na nasljedovanje, o glasu savjesti i slušanju Božjega glasa iz kojeg sve dobro izvire, a to su uvjeti za autoevangelizaciju u kontekstu zahtjeva nove evangelizacije u Crkvi.

Retfalački župnik Ivica Martić u uvodnom susretu 23. rujna pozvao  je zainteresirane na katehetsku pouku kako bi slušajući tematska izlaganja i sudjelujući u razmatranjima ponovno otkrili ljepotu katoličke vjere. Poticaj za održavanje susreta iznjedren je u potrebi nove evangelizacije utemeljene u obvezujućim dokumentima Crkve i biskupskim sinodama. Za mjesnu Crkvu aktualan je i sinodalni dokument „Ti  si Krist – za nas i za sve ljude: izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske“ (2008. godine; sinoda je trajala od 1998.-2002.) u kojoj se ističe potreba obnove župne kateheze kao temeljne zadaće na putu opće obnove. Prvo od četiriju sinodskih zasjedanja je bilo posvećeno temi evangelizacije. 

Upravo je ovaj dokument utvrdio putove, uporište, pravilo i putokaz s ciljem nove evangelizacije. Šimić je u prvoj katehezi potaknuo promišljanje o 15. retku ulomka iz Markova evanđelja (Mk, 1,14-15): „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“, pojasnivši biblijsko značenje punine vremena, Kraljevstva Božjega te obraćenja i samoga čina vjere kao načina ulaska u Kraljevstvo.

Drugi je susret ukazao kako Božjom riječju dosegnuti obraćenje i vjeru, a to uz primjer Jahvina pitanja čovjeku: ‘Što ćeš ti ovdje, Ilija?’ (1 Knjiga o kraljevima, 19, 1-18). Šimić je odabirući „trenutak Božjega zahvata u ljudsku povijest“ razložio kako smisao dosega punine vremena u Kraljevstvu Božjem za svakoga ponaosob znači osobno obraćenje i vjeru. To u starozavjetnim tekstovima upućuje na promjenu mišljenja i pokoru, a u novozavjetnim beskompromisan zaokret prema Bogu, odvraćanje od grijeha i početak novoga života. „Pred nama je zahtjev – obratiti se i vjerovati! Doživjeti metanoju. To znači ne (samo) promijeniti mišljenje, već je bit obraćenja u promjeni mentaliteta; dakle ne živjeti kako živi svijet. Tu se valja sjetiti, npr. obraćenja sv. Pavla, njegova zaokreta prema Isusu Kristu. I poziv Ivana Krstitelja, glas vapijućega u pustinji, je poziv nama na obraćenje, za novo rođenje. 

Tu je i Isusov poziv na obraćenje. Da bi se obraćenje moglo dogoditi, potrebna je Božja riječ i potrebna je vjera! Koji su imali vjeru, doživljavali su otajstvo Božje ljubavi. A kako će biti vjere, ako nema navjestitelja? Čin vjere nije kakav izvanjski oblik nego čin obraćenja“, naglasio je katehist, posvjedočivši da je milost moći vjerovati darovana od Boga pri čemu je bitno pomno čitanje, pomišljanje Božje riječi. Podsjetivši na sv. Jeronima (2020. protiče 1600 godina od njegove smrti), prevoditelja Svetog pisma na latinski (Vulgata) koji je rekao: Nepoznavanje Svetoga pisma, nepoznavanje je Krista, Šimić je naglasio da vjera dolazi po Riječi, npr. u događaju Ilije na Horebu, te zaključio: „Riječ nam je dana da bismo ‘otvorili’ oči i susreli Uskrsloga. U tom susretu više nismo ‘od ovoga svijeta’. Dopustimo da Riječ u nama (meni) budi ljubav prema Bogu, da Duh ljubavi tumači Riječ. Izvanjski događaj ne dovodi do čina vjere. Vjera otvara (unutarnje) oči.“

Treći je susret podsjetio kako prorok Ilija, spoznaje, promiče i izriče Božju volju, na njegovu znakovitu proročku gestu (bacanje plašta na Elizeja; plašt simbolizira moć, zaštitu). U diskusiji je razloženo, kroz tri biblijske situacije, zašto čovjek ne može sam sebe staviti u položaj nasljedovanja Gospodina već, rastumačio je Šimić, „nasljedovati Isusa možemo samo ako nas Isus pozove“, a nasljedovanje nastaje tamo „gdje se događa transformacija, gdje je ‘bačen plašt’ i slušanjem Riječi, dopuštamo Bogu da nas iznutra pogodi“ i možemo ga slijediti, ukoliko smo pozvani. Poučeno je da i mi, kršteni „U ime Oca, Sina i Duha Svetoga“ imamo plašt, imamo poziv, ali nasljedovanje podrazumijeva aktualizaciju, naše slobodno djelovanje u posinjenju, odaziv po primljenim sakramentima, djelovanje vjere u Duhu Božje ljubavi. Rečeno je kako, od znakovitih pitanja/odgovora u priči o proroku Elizeju do evanđeoskih prispodoba Isusovih učenika, motrimo vjeru – egzistencijalni čin, a Bog nas poziva da budemo svjedoci vjere u zajedništvu kršćanske Crkve i susretanja s ljepotom Radosne vijesti, susretanja s Riječju putem Svetoga pisma. Za naš rast u vjeri dobro je podsjetiti na brojne ljude koje je Bog pozvao i obdario darovima da mogu odgovoriti na njegov poziv (npr. Noa, Abraham, Mojsije, suci, proroci, Samuel, Izaija, Jeremija, Djevica Marija, učenici, ribari). „Preko poziva mi se ostvarujemo. Zato Bog zove svaku osobu da odgovori na ono poslanje koje je za nju najbolje, u kojemu će osjećati mir i blagoslov za svoj život i biti blagoslov drugima. Budimo odvažni! Promijenite način razmišljanja i vjerujte! Tražite Elizejev karakter nasljedovanja. Sami se pozvati ne možemo, a plašt je bačen na nas, darovan je život. Recite Isusu za što molite, zahvalite što ste kršteni, što je plašt bačen na vas“, kazao je Šimić.

Govoreći o temi poziva na nasljedovanje, u četvrtoj je katehezi Šimić pojasnio: „Nasljedovanje je duhovna kategorija. Niz je primjera odaziva nasljedovanja, npr. Djevice Marije, Marije Magdalene… To je nasljedovanje; osjetiti silnu ljubav Božju, prisutnost Ljubavi koja transformira i formira. Nisu to suvremene internetske pobožnosti već svjedočke.“ Na temelju novozavjetnih ulomaka (Mk 2, 13-14 i Mt 19, 16-22) razgovarano je o učinku Isusova poziva na nasljedovanje (carinik i bogati mladić) s pitanjem: ‘Koje mi je dobro činiti da imam život vječni?’ Kod Carinika je riječ o jednostavnoj poslušnosti koja je urodila vjerom/nasljedovanjem Isusa, dok je bogati mladić, unatoč vršenju zapovijedi, pobožno se prikrivao pred Riječju Božjom, bio nespreman na poslušnost i „ispustio“ život vječni.

Peta je kateheza ukazala na značenje i djelovanju savjesti na temelju biblijskih ulomaka (Mk 10, 17-22/usp. Lk 18, 18-23; Post 2, 17, Rim, 1 Kor) i učenja crkvenih otaca (Origen, Augustin, Toma Akvinski). Rečeno je da znanje dobra proističe iz savjesti, a katehist se zadržalo na definiciji savjesti, u duhu pastoralne konstitucije Gaudium et spes, br. 16 (Radost i nada) povezane s Glasom i tako je savjest zapravo smještena u biblijski okvir. Istaknuto je da je nasljedovanje Isusa Krista život iz slušanja njegova glasa, iz vršenja Očeve volje, a ne iz autarkično shvaćene savjesti (introspekcija koja je zapravo vrtnja oko sama sebe, svojega ega). Glas uvijek poziva da ljubimo, činimo dobro, izbjegavamo zlo; glas koji odzvanja u nutrini; glas Božji po kojemu se živi.

„Čitajući Evanđelje, vidimo da Isus živi slušajući Oca. Poslušaj GLAS, to je nasljedovanje“, kazao je Šimić te naglasio kako nasljedovanje nije istoznačnica za oponašanje uzornoga Učitelja. Spomenuta je današnja „prisutna puka religioznost ili pak ultrakarizmatski pokreti, a ima i intelektualnu invalidnosti, a sve to je udaljavanje od Oca i Isusa koji je jedno s Dobrim i ne živi iz tumačenja zakona“, a „nasljedovanje znači živjeti iz glasa koji odzvanja u nutrini“. Šesta, posljednja listopadska kateheza o temi „Slušati glas Gospodnji“, imala je polazište u biblijskom tekstu (3. poglavlje Prve knjige Samuelove) u kojemu se na primjeru mladog Samuela, kojega je majka Ana dala za nazireja, razmatrala „logika” slušanja glasa Gospodnjeg. „Samuel je morao prenijeti prijeteću poruku svom duhovnom mentoru, svećeniku Eliju. To je i učinio. Jasno je, da bismo mogli čuti glas Gospodnji, moramo biti otvoreni Gospodinu, spremni slušati, ali i slobodni od ljudskih obzira, odvratiti se od ljudskih glasova k glasu Gospodnjem, pa čak i kada nas to dovodi u tešku situaciju. To je križ nasljedovanja, koje je život iz vršenja volje Gospodnje, slušanja glasa Gospodnjeg“, zaključio je kateheta.